Politička zbivanja u drugoj polovici 19. stoljeća

Prihvaćanje i jačanje procesa hrvatske nacionalne integracije u Dalmaciji se počinje razvijati nakon uspostave ustavnog stanja 1860. godine. Osnovno je obilježje toga procesa djelovanje dviju suprotstavljenih političkih opcija: Autonomaške stranke (Partito Autonomista) koja se zalagala za autonomiju Dalmacije unutar Habsburške Monarhije i zadržavanje talijanskog jezika u javnoj uporabi te Narodne stanke koja je u Dalmaciji počela djelovati 1861. i zagovarala je ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom te uvođenje hrvatskog jezika u javnu upravu i školstvo. Preokret u odnosu snaga označila je pobjeda Narodne stranke na izborima za Dalmatinski sabor 1870. godine. Iako su u nekoliko izbornih ciklusa za Dalmatinski sabor i šibensku općinsku upravu u tom razdoblju dominirali predstavnici Autonomaške stranke, ulaskom dvaju šibenskih narodnjaka dr. Ante Berse i dr. Ivana Fontane u općinsku upravu 1865. godine postalo je jasno da se Narodna stranka u Šibeniku profilirala u ozbiljnu političku opciju sa sve većom podrškom.

Na razvoj političke situacije u Šibeniku u narednim godinama utjecala su dva događaja koja su otvorila put pobjedi narodnjačke političke misli: otvorenje Narodne slavjanske čitaonice u Šibeniku 1866. godine i afera Monzambano 1869. godine. Čitaonica je svečano otvorena 15. veljače 1866. u prostorijama iznad Narodne kavane (kavane Zanchi) na Poljani, a inicijator i ugledni šibenski narodnjak don Josip Mrkica održao je nastupni govor u kojemu je istaknuo da je osnovna svrha čitaonice „…promicati, olakšati i proširiti slavenski odgoj među svim slojevima građanstva…“ Osim Mrkice, za osnivanje šibenske čitaonice bili su zaslužni narodnjaci Ivan Fontana, Jerolim Šutina, Ksaver Omčikus, Antun Bersa, Konstantin Koštan, Krste Babić, Ljubislav Kovačević, Dinko Katalinić, Franjo Lapenna, Ivan Kovačev i Petar Dželalija. Počasnim članovima imenovani su tadašnji dalmatinski namjesnik barun Franjo Filipović, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i Nikola Tommaseo.

Afera Monzambano započela je neredima koji su izbili u noći 31. srpnja za vrijeme boravka talijanskog vojnog broda Monzambano u Šibeniku. Dok su se talijanski časnici, nakon posjeta Slapovima Krke, družili na večernjem koncertu Gradske glazbe, talijanski su mornari po šibenskim ulicama izazivali nerede i sukobe. Napeta atmosfera koja je ionako vladala u gradu rezultirala je ozbiljnim međunarodnim incidentom u koji se uključila i bečka vlada, odnosno Namjesništvo u Zadru kako bi, u kontekstu osjetljivih međudržavnih odnosa s Kraljevinom Italijom, dobilo objektivnu sliku događanja lišenu moguće političke jednostranosti. Namjesništvo je već sljedećeg dana u Šibenik uputilo posebnu sudsko-političku komisiju na čelu sa savjetnikom Francescom Vergerijem. Prikazi afere Monzambano punili su prostor na novinskim stranicama, a interpretacije su ovisile o priklonjenosti autonomaškoj (Il Dalmata), odnosno narodnjačkoj politici (Narodni list). U Šibeniku je ova afera poslužila za približavanje širih društvenih slojeva političkom programu Narodne stranke.

Izbori za Dalmatinski sabor 1870. godine označili su prekretnicu u političkom životu Dalmacije i Šibenika. U lipnju 1870. u svom proglasu Narodni izborni odbor za šibenski kotar obratio se svom biračkom tijelu sa savjetom: „…Izaberite samo one za koje ste sigurni da će se boriti za uvođenje vašeg jezika u škole i sudove.“ Proglas su potpisali Ante Šupuk kao predsjednik izbornog odbora, Anđelo Karminati i Marin Novak kao potpredsjednici i još 32 člana iz Šibenika, Skradina, Tisnog, Vodica, Prvića, Mandaline, Vrpolja i Danila. Svoj proglas na talijanskom i hrvatskom jeziku (ikavici) sastavili su i autonomaši garantirajući među ostalim i izjednačavanje „slavjanskog“ jezika s talijanskim te napadajući ideju narodnjaka o ujedinjenju Dalmacije s „Kroacijom“. Izbori održani u srpnju prošli su uz dosta uobičajenih nepravilnosti zbog manjkavih popisa birača, posrednog glasovanja bez punomoći itd. Ante Šupuk i Josip Raimondi kao zastupnici vanjskih općina te Josip Fontana kao zastupnik Šibenika izabrani su za izaslanike šibenskog kotara u Dalmatinskom saboru u kojemu je Narodna stranka osvojila većinu te već 3. rujna 1870. uputila caru novi zahtjev za sjedinjenjem Dalmacije s maticom Hrvatskom.

Iako su šibenski općinski izbori morali biti održani 1871. godine, kotarski poglavar Laneve i općinski načelnik dr. Luigi Frari nastojali su što više produžiti rokove pa su raspisani tek u lipnju 1872. pod pritiskom Namjesništva. Nakon provedenih izbora u sva tri izborna tijela i provedenog žalbenog postupka, Namjesništvo je u prosincu potvrdilo rezultate i pobjedu Narodne stranke u Šibeniku.

Nova općinska uprava formirana je 15. siječnja 1873. na sjednici održanoj u općinskoj vijećnici u palači Draganić. Ante Šupuk imenovan je za općinskog načelnika, a prisjednici su bili Ivo Krstitelj Fontana, Anđelo Karminati, Šime Koštan, Ante Iljadica, Paško Čikara i Vice Peršen. Autonomaši su odbili prisustvovati sjednici. Grad je toga dana bio ukrašen hrvatskim trobojnicama, a iz okolnih mjesta pristigli su brojni težaci kako bi dali podršku novoj vlasti. Šupuk se okupljenima obratio na hrvatskom jeziku te najavio smjer politike koju će voditi nova narodnjačka uprava. Zatim su načelnik i vijećnici krenuli do Narodne slavjanske čitaonice gdje ih je dočekala okupljena masa građana, a slavlje je potrajalo cijeli dan.

Poziv Kotarskog poglavarstva za konstituirajuću sjednicu Općinskog vijeća 15. siječnja 1873.

Narodnjačka uprava održala je predizborno obećanje i ubrzo uvela hrvatski jezik u općinske urede i škole. U Muškoj građanskoj školi, osnovanoj 1875. godine umjesto realne gimnazije, nastava se u cijelosti izvodila na hrvatskom jeziku, a općinska uprava nastojala je potaknuti njegovo korištenje i u službenoj prepisci sa sudom što će se u cijelosti realizirati tek u idućem stoljeću.

Pečat šibenske općine iz 1873. godine

Razdoblje dugogodišnje narodnjačke uprave u šibenskoj općini kao i aktivnosti šibenskih narodnih zastupnika u Dalmatinskom saboru, osim implementacije općih programskih načela i jačanja hrvatskog identiteta grada, Šibeniku su osigurali cjelovitu preobrazbu u urbano središte s razvijenom industrijom te prometnom i komunalnom infrastrukturom ponajprije zahvaljujući prvaku Narodne stranke u Šibeniku, saborskom zastupniku i načelniku razvijenog poduzetničkog duha Anti vitezu Šupuku.