Viktor Kovačić i Adolf Loos

Mein liebe Loos!

Viktor Kovačić je tijekom proljeća 1905. godine, zahvaljujući novčanoj nagradi na natječaju za palaču „Rossija“, uspio otići na kraće vrijeme u Beč. Tada dolazi do sudbonosnog susreta s arhitektom Adolfom Lossom koji je prerastao u prisno prijateljstvo. Tijekom susreta Kovačić fotografira Loosa, za što mu ovaj spremno i s užitkom pozira na bečkim ulicama. Fotografije se danas nalaze u dijelu Kovačićeve zbirke pohranjene u Muzeju grada Zagreba. S druge strane, Loos upoznaje Kovačića sa svojim malim intelektualnim kružokom koji su činili pisci Peter Altenberg i Karl Kraus, slikar Oskar Kokoschka i kompozitor Arnold Schönberg. Osobito je bio dirljiv susret Kovačića s piscem Altenbergom, kojega je također fotografirao. O tome nam svjedoči i Altenbergovo kratko pismo na poleđini računa za kavu, koje je napisao Kovačiću u noći 11. na 12. svibnja 1905. u kavani „Central“. Altenberg u pismu zahvaljuje Kovačiću od sveg srca na darovanim fotografijama koje je, kako piše, „držao čitavu noć na uzglavlju, pod jastukom“, moleći ga „da od sada jedan drugoga zovemo ti“ i potpisuje: „Un Dankbarkeit Ihr Peter Altenberg“.

Početkom ljeta 1905. Kovačić Loosu šalje mapu s fotografijama Kaptola s katedralom i renesansnim zidom pred njom prije rušenja. Uz pošiljku je priložena i razglednica s porukom u kojoj moli Loosa da ga obavijesti o primitku pošiljke. U poruci Kovačić intimno oslovljava Loosa s „Mein lieber Loos“, a sebe kao „der Facharbeiter“. Mapa s Kovačićevim fotografijama i razglednicama danas je pohranjena u zbirci Adolfa Loosa u bečkom Muzeju Albertina (Postkarte von Viktor Kovačic aus Zagreb an Adolf Loos).

Nakon što je pred katedralom srušen renesansni zid s Bakačevom kulom tijekom zime, na prijelazu između 1906. i 1907. godine, Kovačić je poslao Loosu nekoliko novih fotografija i razglednica Kaptola s katedralom uz koje je priložio situacijski plan Kaptola s označenim objektima koji su srušeni od 1866. do 1906. godine te prijepis svoga novinskog članka „Die Demolirung des Bakačthurmes“, objavljenog 7. listopada 1906. u Agramer Tagblattu.

O druženju Kovačića i Loosa svjedoči nekoliko crteža iz Kovačićeve ostavštine. Najznačajniji je Loosov crtež unutrašnjosti vile Karma u Clarensu kraj Montreuxa. Signiran je u lijevom uglu: „Karma 30. august MCMV Hall fire – place“.

Tijekom Kovačićeva života nastalo je nekoliko crteža koji se mogu dovesti u izravnu vezu s Loosom. Niti jedan od njih, osim Loosova crteža iz 1905. i jedne Kovačićeve skice tlocrta bečkog Cafféa Capua iz 1916. godine, nije datiran. Među njima ističu se crteži signirani s „The Craftman houses“ i skicozna analiza tlocrta koju je Loos potpisao u gornjem desnom uglu.

Osobito je zanimljiva studija Palladijeve obnove Agripinih terma u Rimu (1550.) signirana pri vrhu crteža: „THERMES OU BANIS AGRIPPA EVELATION DE APRES PALLADIO“.  Tijekom pripreme crteža za njegovu restauraciju na arhitravu zabata, ponad glavnog ulaza u terme, uočen je vrlo sitan natpis: „MAGRIPA LF OOS KOVAC FECI“. Analizom koja je uslijedila utvrđeno je da je riječ o anagramskom supotpisu, koji se u transkripciji čita: „ADOLF LOOS KOVAČIĆ FECIT“, a koji je izveden iz izvornog natpisa: „M·AGRIPPA·L·F·COS·TERTIVM·FECIT“ nad ulazom u rimski Pantheon.

Adolf Loos je dolazio u posjet Kovačiću nekoliko puta. Tijekom 1908. Kovačić ga je upoznao s arhitektom Ehrlichom, koji je ubrzo preuzeo dovršetak njegove vile Karma za dr. Beera u Clarensu kraj Montreuxa u Švicarskoj. Kako je svjedočio arhitekt Hugo Ehrlich u svom postumnom sjećanju na Loosa, objavljenom u ljubljanskom časopisu Arhitektura 1933. (br. 11): „Odnosi Loosovi sa Zagrebom počeli su oko god. 1912, kad je na povratku iz primorja svratio u Zagreb da posjeti Kovačića i mene, svoga nasljednika kod gradnje Karme. Drugi je puta bio ovdje oko god. 1922. u povodu natječaja za hotel Esplanade, na kome je i on sudjelovao. Inače je Loos poslije rata češće dolazio u Zagreb i sa svojom trećom ženom, koja je ovdje priređivala plesove (Elsie Altmann).“ 

Arhitekti Adolf Loos i Hugo Ehrlich bili su 1922. godine sudionici međunarodnoga pozivnog natječaja za gradnju zagrebačkog hotela Esplanade. Kovačić, zbog obaveza oko pripreme izvedbenog projekta za palaču Burze i nekoliko gradnji u tijeku, nije mogao sudjelovati na natječaju. Prva nagrada bila je dodijeljena berlinskom arhitektu Ottu Rehnigu, a najsuvremenije rješenje, prema mišljenju ocjenjivačkog suda predvođenog Hermanom Muthesiusom, ponudio je „građanin svijeta“ Adolf Loos. Na kraju, zbog izmjena programa, dolazi do preobrata i raspisuje se novi krug nadmetanja na koji je, uz nagrađenog Rehniga, pozvan i arhitekt Dionis Sunko, koji se prethodno nije natjecao. Nezadovoljan odlukom Rehnig je takvu mogućnost otklonio, a izvedba je dodijeljena arhitektu Sunku.

Adolf Loos je tijekom izrade natječajnog projekta za hotel „Esplanade“ u Kovačićev atelijer donio dva svoja ranija projekta za hotele, a koji su danas pohranjeni u Kovačićevj zbirci: Wintersporthotel na Semmeringu (1913.) i hotel na bečkoj Kärntnerstraße 32-34. 

Od projekta bečkog hotela na Kärntnerstraße 32-34 u Kovačićevoj zbirci su pohranjena četiri Loosova tlocrta (temelji, prizemlje i prvi kat). Mnogo cjelovitiji je Loosov projekt Wintersporthotela na Semmeringu, od kojega su sačuvani tlocrti svih etaža, jedan presjek te gotovo dvometarski prikaz pogleda na ovaj planinski hotel. Isti tlocrti Wintersporthotela s maketom pohranjeni su u zbirci Adolfa Loosa u bečkom Muzeju Albertina (Wintersporthotel).