Konzervatorska djelatnost

Don Krsto Stošić uz svoja brojna zaduženja kao kulturnog povjesničara i društveno angažiranog kulturnog djelatnika i teologa, postaje povjerenikom za Šibenik Konservatorskog ureda 1925. godine. Njegovo je imenovanje, kao i imenovanje drugih povjerenika, bilo posljedica provođenja u djelo radne verzije, tada još neizglasanog Zakona o starinama. Imenovanjem lokalnih konzervatorskih povjerenika za pojedine gradove i regije u Dalmaciji koji su trebali skrbiti o baštini na terenu bilo je od ključne važnosti za funkcioniranje sustava zaštite spomenika kakav su zamislili i provodili u praksi don Frane Bulić i Ljubo Karaman. Prema praksi preuzetoj od nekadašnjeg austrijskog Središnjeg povjerenstva za zaštitu spomenika (Zentralkommission für Denkmalpflege) postavljali su se na period od pet godina, ali im se status prema potrebi često prolongirao. Tako je to bilo i s don Krstom Stošićem.

Rješenje o njegovu imenovanju 24. rujna 1925. ovlašćuje don Krstu Stošića da „do zakonskog uređenja čuvanja starina zastupa ovaj ured u pitanjima, koja se tiču čuvanja starina i spomenika u Šibeniku i okolici“. Čestitku „na odlikovanju“ od 23. listopada 1925. godine Stošiću je uputio šibenski biskup fra Jerolim Mileta,  a u njoj se ističe njegov mjesni patriotizam. Mileta kao Stošićevu glavnu zadaću navodi „promicanje interesa za očuvanje kulturnih spomenika ovoga grada i biskupije“.

Među prvim uputama koje donosi kao konzervatorski povjerenik za šibenske spomenike jest ona koja se odnosi na čuvanje spomen-ploča na talijanskom jeziku posvećenih Nikoli Tommaseu, Robertu Visianiju i Jurju Dalmatincu na njihovim rodnim kućama u Šibeniku postavljenih u doba autonomaške vlasti. U svrhu izrade Pravilnika za čuvanje historijsko-umjetničkih građevina grada Šibenika načinio je Popis zgrada, utvrda, zidina, crkava i kapelica koji treba da se uščuvaju radi svoje historične vrijednosti.

Jedna od prvih preporuka je ona od 10. studenog 1925. godine koja se odnosila na vraćanje grba venecijanskog generalnog providura Antonija Bernarda (providur 1656. – 1660.) na šibensku tvrđavu sv. Ivana, nakon što je grb otpao s mjesta na kojemu se nalazio – na sjevernoj strani njezinih zidina.

Kad je riječ o Stošićevu konzervatorskom radu na zaštiti šibenskih tvrđava, osobito je zanimljiv njegov pokušaj spašavanja reljefa s prikazom mletačkog lava koji se nalazio na ulazu u tvrđavu sv. Nikole, a bio je uništen pred Božić 1925. godine. Bilo je to razdoblje u povijesti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kada su zbog političkih razloga u gradovima diljem Dalmacije uklanjani mletački lavovi kao simboli nekadašnje mletačke vlasti. Sačuvan je tablični popis s deset mletačkih lavova na području općine Šibenik iz 1933. godine, a koji je općinsko Upraviteljstvo pripremilo upravo da bi ih se pokušalo zaštititi.

Stošić se brinuo i za šibenske gradske palače te je odmah po stupanju na dužnost konzervatorskog povjerenika reagirao na rušenje i devastaciju palače obitelji Orsini, nasljednika Jurja Dalmatinca, smještenoj u jednoj od najstarijih ulica u gradu – Camerinu (danas Ulica Jurja Dalmatinca). Tražio je da se sačuva njezin pročelni zid na kojem nalazio portal i grb obitelji Orsini (Ursini). Godine 1927. Stošić se kao konzervatorski povjerenik suprotstavio rušenju kasnorenesansnog pročelja palače obitelji Zavorović, a 1935. zalaže se za zaštitu palače Foscolo iz sredine 15. stoljeća, u kojoj je smješten franjevački Samostan sv. Lovre.

 „Svako malo vremena nešto nam lijepa iščezne, pragovi s natpisima, stari stup, plemićki grb, zidovi kameni žbukom zamazani, prozori u starom stilu itd. a bez ikakve potrebe. Privatni, građevinski poduzetnici a osobito gradsko Poglavarstvo ne paze i sve propuštaju bogzna radi kakvih razloga. Stoga molim, da na koji način posredujete i stanete na kraj barbarstvu.“

Stošić je kao konzervatorski povjerenik skrbio i o zaštiti šibenskih crkava, osobito o katedrali i Novoj crkvi te za crkvicu sv. Ante Opata (Pustinjaka) smještenu u pećini u Kanalu sv. Ante. U rujnu 1929. godine Vojna komanda u Šibeniku bez dozvole šibenskog Biskupskog ordinarijata odobrila je vojsci rušenje njezina vanjskog zida i izradu novog, betonskog, kako bi napravili stražarnicu za smještaj vojnika. Još 1936. godine u Stošićevu Popisu spominje se kao crkva. Pretpostavlja se da je uskoro postala vojna baterija.

Braneći crkvenu funkciju špilje sv. Ante davne 1927. zapisao je don Krsto Stošić: „Nije nam časno, da ovakva idilična pozicija i starinska pećina kapelica stoji barbarski zapuštena. Ta svaki stranac pogledat će razočaran u onaj kraj. Treba se maknuti. Pustinjak sv. Antun je dugo čekao zbog naše nemarnosti. To ćuti svaki razumniji građanin, kao i svi ribari i brodari, koji kanalom prolaze. Svatko je za to, da se onaj kraj uredi. Svatko će dati svoj doprinos. Uredimo pristan, putić i kapelu s novim svečevim kipom. Učinimo zaklonište pod potkapijom, nasadimo bore i čemprese vazda zelene. Tada ćemo opet imati jedan zamak, gdje ćemo biti bliži moru, brdu i nebu, prirodi i Bogu.“

U arhivu Muzeja grada Šibenika, fondu Krste Stošića, sačuvan je i dokument od 13. ožujka 1934. posvećen problemu tadašnjeg izvoza šibenske umjetničke baštine u Italiju. Stošić na to upozorava glavnog konzervatora Ljubu Karamana i ujedno traži pomoć kod tadašnje uprave Galerije umjetnina Primorske Banovine u Splitu da se spriječi talijanskog konzula u Šibeniku koje je tada otkupljivao slike. Čini se da se vlast, nažalost, nije ništa poduzela u vezi s tim. Stošić je tada uočio kako se ikone pojavljuju u privatnim zbirkama umjetnina na području Dalmacije, ali i u Italiji.

Marina Lambaša