Lice moći u potrazi za osobom

Portretne minijature, reljefni prikazi i biste ličnosti suverena ilustriraju kako je bjelokost služila u svrhe javne reprezentacije i legitimizacije autoriteta. Fokus je na portretu kao simbolu statusa i instrumentu pamćenja jer je politički portret usmjeren više ka simboličkoj svrsi potvrđivanja ideja, a manje prema domeni realitetnog prikazivanja.

Za aristokraciju i građanstvo portreti u bjelokosti su služili su kao znakovi identiteta i sentimentalne vrijednosti no prikazi suverena oduvijek služe manifestaciji pozicije moći i obraćaju se kolektivnoj svijesti kao politička poruka. Stoga njihovi prikazi funkcioniraju kao prepoznatljivi simboli državničkih ideja, a njihovi predlošci postaju terenom mitomanskih i mitizirajućih težnji.

Intimnih dimenzija i dekorativni, u privatnim prostorima, minijaturne biste su funkcionirale kao memorijalni objekti. Utjelovljujući manifestacije državnog poretka bili su modeli za postovjećivanje s hijerarhijskim vrijednostima u ideološkim terminima imperijalnog, narodnog i nacionalnog. Portreti vladara izrađeni u čvrstom materijalu odražavaju pokušaj da se nadživi vrijeme i nadvlada smrt. Ipak, s vremenom oni postaju relikti svoga doba, dokazi koji svjedoče i o gubitcima povijesnog pamćenja, o zabunama identiteta, o neprisutnosti. Tako je u njima prisutna i smrt moći, svaki portret ujedno je i epitaf.

BISTA KARLA HABSBURGA LOTRINGENA (?) / BISTA FRANJE I. HABSBURGA
Austrija, 1820. – 1830.
bjelokost, celuloidni postament
4,5 x 3,2 x 2 cm (bez postamenta)
13 x 4,4 x 4,4 cm (s postamentom)
bez signature
otkup Zbirke Frank 1906. godine
MUO 244

Predmet je u muzejsku inventarnu knjigu upisan kao portret Nadvojvode Karla (1771.-1847.), mlađeg brata cara Franje I. koji je bio vodeći austrijski vojni zapovjednik iz razdoblja Napoleonskih ratova. Car Franjo I. imenovao je 1801. godine svoga brata ministrom rata i ratne mornarice. U dosadašnjim izložbenim prezentacijama i pratećoj bibliografiji dosljedno se prenosio podatak da je riječ o prikazu Nadvojvode Karla jer sačuvani portreti doista ukazuju da su dvojica braće doista nalikovala jedan drugome.

Međutim, pozornija usporedba s bistom Franje I. (MUO 245), otkriva zapanjujuću sličnost portretnih karakteristika, uključujući i detalj orijentacije pogleda, da navodi na zaključak kako je riječ o prikazu iste ličnosti, nesumnjivo cara Franje I. Shodno tomu, da se u umjetničkom smislu radi o derivacijama iste likovne reprezentacije.
Tome u prilog govori i druga zajednička karakteristika muzejskih bisti. Oba portreta danas su postavljena na postamente kasnije izrade, koji se odlikuju jednakim izgledom imitacije kornjačevine. Odmjerenih dimenzija postamenti pridonose tome da poprsja različitih veličina na njima izgledaju ujednačeno, iste visine. Ova činjenica ne samo da govori kako su oba predmeta prerađena da bi se po svoj prilici prilagodila izlaganju u privatnoj kolekciji, što je uobičajena i vrlo proširena praksa, već i da su, u trenutku kada su se za njih naručivali postamenti, od strane kolekcionara bile doživljene kao jedna cjelina.

Iz iste zbirke potječe i portret Nadvojvode Johanna, ne samo pripadnika iste dinastije nego upravo najmlađeg brata Franje I. koji je postavljen na postament istog tipa, ali po svoj prilici, svjesno odabranih drugačijih dimenzija. Unatoč razlikama u formatima dvaju poprsja (jedan bez ramena, drugi s ramenima) i u mjerilima, vjerojatno je da su dvojica različitih majstora slijedili isti likovni predložak carskog portreta.

Otkupom privatne zbirke osječkog izdavača i kolekcionara Jakoba Franka (1840.-1905.) 1906. godine, formiran je temeljni korpus muzejske Zbirke bjelokosti. Nju su činili umjetnički predmeti i artefakati kojima su u svakodnevnom životu bile namijenjene različite uloge, a koji se mogu skupno okarakterizirati kao „sitna roba za luksus i svakdanju potrebu“, kao što piše u opisu eksponata na izložbi u Trstu 1882. godine. Gjuro Szabo opisao je karakter zbirke Frank na ovaj način: „Njemu je bio mio svaki predmet kad je imao kulturno-historijsku vrijednost i vrijednost rijetkosti pa je uz to imao žig ljepote.“ (SZABO 1922:188). Szabo napominje i nasljedni faktor sabirateljskog dara u obitelji Frank. On se prenio s oca Imanuela, čija je zbirka nažalost propala u Osijeku 1848. godine, na njegove sinove kolekcionare Josipa, Jakoba i Egona.

BIBLIOGRAFIJA:
TARBUK 1983: kat.br. 37; Hrvatski narodni preporod 1985: kat.br. 1679, str. 355; Bidermajer u Hrvatskoj 1997: kat.br. 719, str. 632; MUO u Slavoniji 2023: kat.br. 4, str.72-77

LITERATURA:
SZABO 1922: str.188; Crtice iz Trsta. Narodne novine od 20. rujna 1882., str. 192

BISTA FRANJE I. HABSBURGA LOTRINGENA
Austrija, 1820. – 1830.
bjelokost, celuloidni postament
6,5 x 2,5 x 3 cm (bez postamenta)
13 x 4,2 x 4,2 cm (s postamentom)
bez signature
otkup Zbirke Frank 1906. godine
MUO 245

Portretna bista prikazuje Franju I. (1768. – 1835.), zadnjeg cara Svetog rimskog carstva (1792. – 1806.) i prvog cara Austrije (1804. – 1835.) odjevenog u odoru s ordenom Zlatnog runa oko vrata. Vrlo usko poprsje nalazi se na jednostavnom kubičnom postamentu kasnije izrade, na koji je premješteno s izvornog postolja.

Podatak iz inventarne knjige koji poprsje navodi kao prikaz Ferdinanda III., odbačen je u prvotnoj sistematskoj katalogizaciji zbirke, kada je rad kvalificiran kao portret Ferdinanda I. (1793. – 1875.) (Tarbuk: 1983). Ubrzo je i taj kataloški podatak revidiran na osnovu usporedbe s bistom Franje I. u zbirci Hrvatskog povijesnog muzeja, izrađenom u biskvitu u bečkoj manufakturi porculana oko 1810. – 1816., mogućim radom Eliasa Hüttera, Zagreb (SCHNEIDER 1973: kat. br. 58, inv. br. 21.665;). Slijedom usporedbe, utvrđena bista Franje I. u novoj kataloškoj obradi datirana je u isti vremenski okvir, u prvu polovinu drugog desetljeća 19. stoljeća (Hrvatski narodni preporod 1985; Bidermajer u Hrvatskoj 1997).
Međutim, rad u biskvitu iz HPM-a slijedi zamjetno drugačiji predložak koji cara prikazuje u antičkoj odjeći s karakterističnim plaštem i fibulom na desnom ramenu uz odgovarajući glorificirajući natpis: „PATER PATRIAE“.
Znamenite su dvorske narudžbe mramornih bisti Franje I. koje su služile u reprezentativne svrhe, redom prikazi cara u antičkoj odjeći, sukladno poruci o rimsko-imperijalnoj ulozi poglavara Svetog rimskog carstva nerijetko s lovorovim vijencem na glavi, koje su izradili umjetnici Franz Anton Zauner 1769. godine (Belvedere, Beč, inv.br. 2259), Johann Martin Fischer 1798. godine (Wien Museum, Beč, inv.br. 104.644) ili primjerice Antonio Canova 1805. godine, kada je car imao tridesetsedam godina (Kunsthistorisches Museum, Beč, inv.br. 6156). Kao što pokazuju i brojni drugi kasniji primjeri, takvi su se prikazi u carsko-rimskom idiomu nastavili producirati ne samo nakon poraza u ratu s Napoleonom 1904. godine i prenošenja carske titule na Austriju, već i nakon careve smrti (BÖHN- NEVOLE: 2021).
Međutim, u ovoj liniji prikaza se ne nalazi predložak likovnog obrasca koji je slijedio majstor bjelokosne minijaturne biste u fundusu MUO-a. Usporedbom portretnih značajki prethodno spomenutih prikaza cara, oblikovne značajke fizionomije na bjelokosnoj minijaturi iz fundusa MUO bliže su bidermajerskom smislu za životnost detalja uočljivom na primjerice Waldmüllerovoj slici datiranoj 1827., nego duhu izražene idealizacije klasicističkih bisti Antonia Canove ili Johanna Nepomuka Schallera.

Minijaturna bista istovjetna primjerku u zbirci MUO-a, podudarnih dimenzija i bez signature u zbirci Stiftsmuseuma Klosterneuburg, Beč (visina s postamentom 161 mm, visina poprsja 65 mm, postolje 66 x 67 mm; inv.br. KG 151), pridonosi vjerojatnijoj dataciji u treće desetljeće 19. stoljeća (THEUERKAUFF 1962). Izvorno stanje predmeta očuvanog u cijelosti daje uvid u klasicistički oblikovan postament sa stepeničastom bazom, reljefno istaknutim motivom lovorovog vijenca na frontalnoj strani i profiliranim diskom na koji je nataknuto poprsje. Sukladno dosljednosti usporedivih detalja u oblikovanju portreta može se pretpostaviti da je zagrebački primjerak izvorno imao isti takav postament.

Pronalaze se i drugi komparativni primjeri koji podržavaju prijedlog datacije u 1820-e godine. Takav je primjer i bista srodne po uskom dijelu poprsja i zreloj dobi prikaza Franje I. s izrazito uskim, izduženim licem i ozbiljnim crtama lica iz muzeja Iparművészeti u Budimpešti (inv.br. 80.274), što navodi na zaključak da su se biste izrađivale u velikoj broju i u nekoliko radionica (THEUERKAUFF 1994:170).

Prilikom izrade minijaturnih portretnih bisti političkih ličnosti u svrhu dvorske promidžbe, obrtnici su se u većim proizvodnim središtima Austrijskog carstva koristili istim likovnim predlošcima. Od sredine 18. stoljeća nadalje, bjelokost se suočila s konkurentnošću „bijelog zlata“ druge vrste – porculana kao jeftinijeg materijala koji ju je ubrzo zamijenio u skulpturi malog formata (HAAG 2007: 26). Poznati su primjeri bjelokosnih bisti koje su poslužile kao porculanski modeli (PHILIPPOVICH 1961: 264). Na tom tragu, važan je podatak da je poznate serije minijaturnih bisti članova obitelji Habsburg u biskvit porculanu proizvodila Kraljevska manufaktura porculana u Beču. Vjerojatno kao diplomatski dar, ondje je 1814./15. godine izrađena i bista Franje I. u službenoj carskoj uniformi s odličjima, doduše u mlađoj dobi nego što ga prikazuje bjelokosna minijatura u zbirci MUO, ali u skladu s povijesno točnim komemorativnim, a ne antikizirajućim kontekstom reprezentacije. Stoga je vjerojatno da bi inspiraciju za portretni predložak bjelokosne rezbarije trebalo tražiti u krugu takvog tipa proizvodnje. Moguće porijeklo bjelokosne sirovine možda je vezano za akumulaciju bjelokosti s područja istočne Afrike, iz kratkog razdoblja trajanja habsburške kolonije u zaljevu Delgoa (Mozambik) od 1777. do 1781. (AMBACH 2022).

BIBLIOGRAFIJA:
TARBUK 1983: str. 16, sl. 17, str. 26, kat. 38; Hrvatski narodni preporod 1985: kat.br. 1680, str. 355; Bidermajer u Hrvatskoj 1997: kat.br. 720, str. 632; MUO u Slavoniji 2023: kat.br. 5, str.72-77.

LITERATURA:WURZBACH 1860: 208-225; PHILIPPOVICH 1961: 264; THEUERKAUFF 1962:, kat. br. 36, str. 61; BÖHN- NEVOLE 2021; SCHNEIDER 1973; Biedermeier in Klosterneuburg 1993: kat. br. 56; THEUERKAUFF 1994: kat.br. 93, str.170; HAAG 2007: 26; ŠPIKIĆ 2012: 305-319; AMBACH 2022:43-62.

Kompozicija motiva minijaturnog reljefnog portreta Marije Stuart (Linlithgow, 1542. – Fotheringhay, 1587.), kraljice Škotske nesumnjivo slijedi grafički predložak načinjen prema poznatom Carleton portretu iz zbirke Devonshire, koji je polovinom 19. stoljeća preseljen iz vile Chiswick u Chatsworth House, Bakewell, Derbyshire. Kasniji radovi nepoznatih majstora svjedoče da je likovna shema „Carleton portreta“ poslužila kao popularni reproduktivni model u škotskoj i britanskoj portretistici tijekom 18. i 19. stoljeća (primjerice, ulje na platnu britanske slikarske škole iz oko 1820. godine iz Kedleston Halla, Derbyshire (Midlands, zbirka National Trusta, inv.br. NT 108763). 

George Vertue (1683.-1756.) (?)
prema Federicu Zuccaru (oko 1540.-1609.)
Portret Marije kraljice Škota
bakrorez
295 x 175 cm
inv.br [1]. 1871, 1209.921
© British Museum, London

Za popularizaciju ovog prikaza, jednako kao i za širenje neprovjerenih informacija u vezi s njim, zaslužan je grafičar George Vertue (1683. -1756.), koji je prototip prenio u grafički medij uz samovoljne dodatke koji na izvornoj slici ne postoje. Falsifikacijski elementi se ponajprije odnose na dodanu heraldičku dekoraciju na naslonu fotelje sa simetričnim motivom čička i dva lista nadvišena krunom kao na kovanicama Škotske i nedvosmislenu inskripciju koja se pojavljuje ispod portretnog prikaza:„MARIA SCOTORVUM REGINA / Ex Pictura Frederici Zuchari in Aedibus Noblissimi / ac Honoratissimi D.ⁿⁱ D.ⁿⁱ Baronis de Carlton.“ Poznato je da spomenuti slikar Federico Zuccaro nije stigao u Englesku prije 1574. godine, kada se Marija Stuart već nalazila u zatočeništvu u Sheffiledu stoga nije vjerojatna tvrdnja da je on naslikao njen portret (CUST, SCHARF 1903:133-136, pl. XXXI.) Nailazi se na podatak da portret prikazuje Dorothy Arundell (oko 1540. – 1575.), Lady Weston, daljnju rođakinju kraljice Elizabete, čiji je portret Zuccaro naslikao 1575. godine.

Ova grafika je poslužila kao naslovna stranica folio albuma „De Vita er Rebus gestis Mariae Scotorum Regiane“, objavljenog u Londonu 1725. godine (izdavač Samuel Jebb, tisak Jacob Woodlman i David Lyon). Od tada su grafički listovi s prikazima prema navodnom Zuccarovom portretu bili su umnožavani u velikom broju te se primjerci istog motiva danas mogu pronaći u zbirkama Velike Britanije i Amerike (Škotska nacionalna galerija portreta, inv. br.  UP M 142; četiri primjerka u Nacionalnoj galeriji portreta u Londonu, inv. br. NPG D10546, NPG D10547, NPG D10548, NPG D25055; Britanski muzej, inv. br. P 1871-1209-921; Metropolitan muzej, inv. br. 58.549.7).

Premda su dvojbe o autorstvu i identitetu prikazane dame i danas otvorene, u dugom razdoblju od prve polovine 18. prema kraju 19. stoljeća upravo je ovaj motiv putem brojnih slikanih i grafičkih kopija zadobio značajnu ikoničku prepoznatljivost povezanu s identitetom Marije Stuart, o čemu najbolje govori činjenica da je upravo taj prikaz odabran kao ilustracija portreta kraljice Škotske u kapitalnom pregledu The History of Protestantism Jamesa Aitkena Wylie-a (1808. – 1890.) u izdanju Casssella iz 1889. godine (knjiga je prvi put tiskana 1878. godine u londonskom izdanju Casselll, Petter & Galpin n.d.).
Minijaturna rezbarija u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt s ponovljenim prikazom likovne sheme Carleton portreta, nastala je u duhu reprezentacije europskih nacionalnih junaka zasigurno s uvjerenjem da prenosi upravo portret Marije Stuart, kraljice Škota.

BIBLIOGRAFIJA:
TARBUK 2005: kat. 14, sl. 14, str. 118

LITERATURA:
CUST; SCHARF 1903:133-136, pl. XXXI;

Izvor: https://www.katherinethequeen.com/442803197