Šibenski arhivi u rukopisu “Povijest Šibenika”

U četvrtom poglavlju opsežnog rukopisa „Povijest Šibenika“ kojega je Stošić dovršio krajem tridesetih godina 20. stoljeća nalazimo prve detaljnije opise i popise šibenskih arhiva (općinskog i notarskog arhiva, crkvenih arhiva, arhiva privatnih osoba te arhiva koji su se čuvali na drugim mjestima, a odnosili su se na Šibenik i šibenski kraj). Podaci prikupljeni za vrijeme popisivanja i sređivanja gradskog arhiva, koje je 1937. pokrenulo šibensko gradsko poglavarstvo, omogućuju nam uvid u sadržaj, količinu, smještaj i stanje očuvanosti gradiva prije talijanske okupacije tijekom Drugog svjetskog rata. Dio zapisa iz rukopisa o pojedinim arhivima Stošić je objavio u člancima i knjigama (Kaptolski arhiv, arhivi crkava sv. Duha, sv. Križa i varoške župe, Javna dobrotvornost u Šibeniku).

Stošić pregled započinje s općinskim arhivom i navodi kako se od 1807. godine oko 130 svezaka arhiva općine te dio bilježničkih spisa nalazilo u zgradi „stare Općine kod Poljane“, zatim u zgradi pokraj katedrale sv. Jakova gdje je 20 svezaka u potpunosti istrunulo od vlage, potom u potkrovlju zgrade Kotarskog poglavarstva u Šibeniku, a od 1939. godine u potkrovlju nove općinske zgrade. Već tada dio gradiva bio je u „vrlo slabom stanju“, pomiješan, nesređen i vlažan jer je neko vrijeme gradivo bilo smješteno u podrumu stare Općine izloženo vodi i krađi, a dio je bio „karboniziran i nije se mogao otvarati“. Dalje navodi da je u vrijeme prve talijanske okupacije (1919. – 1920.) Vincenzo Miagostovich napravio nove signature svezaka te da je nekoliko knjiga važnih spisa, uključujući i one koji se odnose na Tommaseov spomenik u Šibeniku, tada nestalo. Uz dozvolu Ministarstva pravde Stošić je 1938. godine pregledao, sredio i popisao “ukupno 320 svezaka” bilježničkih spisa koji su se čuvali u deset ormara u zgradi Suda.

Don Krsto je detaljno pregledao i crkvene arhive te zapisao svoja opažanja. Utvrdio je da arhiv Biskupske kurije sadrži spise od 1441. godine te da su u vrijeme biskupa Fosca “svesci ponovo (neznalački) uređeni, ali dio materijala nije postavljen na svoje mjesto”. Izradio je popis Kaptolskog arhiva smještenog u sakristiji katedrale, koji je bio sređen 1874. godine, a sadržavao je 18 svezaka spisa od 1650. godine “(neki spisi su od 1101.)” i 11 svezaka “stampa” od 18. stoljeća. Evidentirao je gradivo Samostana sv. Frane, Samostana sv. Dominika i Samostana sv. Lovre, zatim ženskih samostana Sv. Spasa, sv. Kate i sv. Luce. U župskom arhivu Stolne crkve popisao je matične knjige od 1605. godine i evidentirao spise crkava sv. Barbare i sv. Nikole, pravila bratovština crkava sv. Ivana, Sv. Duha, sv. Barbare i Nove crkve gdje se nalazila i “mala kronika o talijanskoj okupaciji 1918. – 1921. koju je pisao župnik Vicko Karađole”. Dalje donosi zabilješke, opise i popise arhivskog gradiva Nove crkve, crkava sv. Ivana, Sv. Duha, Sv. Križa u Docu, varoške župe, trećoretkinja sv. Frane i parohijskog ureda pravoslavne crkve.

Pišući o privatnim arhivima Stošić ističe arhive plemićkih obitelji Gogala, Divnić i Draganić, ali naglašava kako je većina arhiva plemićkih obitelji uništena. Ukazao je na arhiv F. A. Galvanija za kojega piše da je “…imao mnogo originalnih spisa (većinom iz Općine) koje je njegova gospođa predala prof. Vicku Miagostoviću, a koje je sinovac ovoga dr. Ivan Miagostović prenio iz Šibenika iza talijanske okupacije u Goricu. Među tim spisima valjda se nalazi općinska važna “Crvena knjiga” (Il libro rosso)…”. Na kraju poglavlja naveo je institucije i privatne osobe za koje je imao spoznaje da posjeduju izvorno arhivsko gradivo šibenske provenijencije.

Stošićevi opisi i popisi šibenskih arhiva i gradiva šibenske provenijencije sačuvanog na drugim mjestima te njihova usporedba s današnjim podacima omogućuju nam identificiranje nestalih jedinica arhivskog gradiva te su u tom smislu dragocjen izvor za proučavanje šibenske pisane baštine.

Nataša Mučalo