Tiskana i rukopisna ostavština

Proučavanje Stošićeva spisateljskog opusa zahtjevan je posao, prije svega zbog velikog obima građe, a potom zato što je ta građa značajnim dijelom u rukopisu, dok je ona objavljena teže dostupna. Don Krsto više je puta učinio popis svojih rukopisnih i tiskanih radova, a popis su nastojali napraviti Cvito Fisković i fra Stanko Bačić koji je u tom poslu bio osobito temeljit pa je kao rezultat njegova istraživanja nastala knjiga Don Krsto Stošić (1884. – 1944.): Bibliografija i rukopisna ostavština, koju je 1995. godine objavio Muzej grada Šibenika. Istom je muzeju, čiji je osnivač bio, Stošić oporučno ostavio svoja djela i dio svojih stvari.

U rukopisna djela ubrajaju se tri velika rukopisa: Povijest Šibenika, Šibenske crkve i Sjeverna Dalmacija, te razne manje rukopisne radnje, putopisi, pisma, popisi i drugo. Njegova su se veća rukopisna djela pokazala nezaobilaznima za sve koji proučavaju prošlost Šibenika i njegove okolice. Za Povijest Šibenika Milivoj Zenić piše: „Da je tiskana, to bi djelo zacijelo potaknulo mnoge istraživače na proučavanje mnogih tema za koje je Stošić donio prvorazrednu građu.“

Široj čitalačkoj publici dostupnija su Stošićeva objavljena djela. Ivo Livaković navodi kako je Stošić tiskao „…za života (od 1901. do 1942.) preko 300 jedinica, od toga 22 knjige, knjižice i sl. i oko 280 članaka, rasprava, prijevoda i dr. razasutih po brojnim časopisima, glasnicima, novinama, revijama“. Imajući u vidu da je autor ovih djela bio svećenik i vjeroučitelj, predan svom pastoralnom i katehetskom radu te da je sve vrijeme bio vrlo angažiran u društvenom i kulturnom životu Šibenika, obavljajući brojne službe, lako je zaključiti da je za pisanje bio vrlo motiviran. Svojim se gradom ponosio i u njemu nalazio nepresušan izvor tema o kojima je potom htio pisati. Tako je, primjerice, monografiju o Krki napisao „da pobudi veći interes turista, prijatelja prirode i rodoljuba, koji svojim očima žele upoznati ove krajeve“. Slično tomu, napisao je prvi turistički prospekt Šibenika 1925. kako bi promicao prirodne i kulturne ljepote Šibenika čiji je „nutarnji dio najčišći tip sredovječnog grada“ koji osim toga „ima najljepšu katedralu u Dalmaciji“. Ljepote grada prvenstveno je otkrivao svojim sugrađanima objavljujući na hrvatskom jeziku djela o najvećim znamenitostima grada. Tako je za katedralu sv. Jakova napisao kako je „napokon trebalo sastaviti i na našem jeziku i za našu širu publiku jednu knjižicu, koja će ukratko ali cjelovito prikazati monumentalnu baziliku. Stoga je pisac i objelodanio ovo djelce“. Stošić je više puta u predgovorima svojih knjiga pojasnio da želi druge autore nadopuniti, nastaviti tamo gdje su oni u saznanjima i pisanju stali, ako je došao do novih podataka. Studiozno je proučavao postojeću literaturu, neumorno pretraživao arhive, obilazio arheološke lokalitete, samostane, crkve i razne druge prostore gdje je mogao naći građu za svoj istraživački rad. Istraživačkom radu pristupao je vrlo ozbiljno i temeljito, poštivao je znanstvene metode rada i pravila struke, znanstvenu etiku i uvijek navodio izvore, a opisivao je i sam proces svoga rada. Čitajući njegove radove, moguće je naći potvrdu za njegov kritički pristup. Premda je uvažavao znanstvene autoritete, bio je spreman opovrgnuti neku tvrdnju ako je imao dokaze. Najstrože je kritizirao one koji su svojatali tuđa ostvarenja. Tako je za Tomka Mrnavića zapisao da je bio „učen čovjek, ali nesolidan i ambiciozan“jer je djelo Antuna Vrančića „objelodanio pod svojim imenom“. Uvažavao je i konzultirao stručnu literaturu, pisanu na raznim jezicima, a pisao je uvijek na hrvatskom jeziku. Pritom se koristio osobnim stilom pisanja koji je prilagođavao tematici. Na taj je način želio pristupiti većem krugu čitatelja, kako je i sam rekao: „Nisam htio pisati strogo znanstveno, odnosno suhoparno, jer bi mnogima djelo bilo nepristupačno.“ Povod za pisanje često je nalazio i u obljetnicama nekih događaja, pa su tako nastala neka njegova djela (Stogodišnjica grobišta sv. Ane u Šibeniku 1828.-1928., Sv. Kristofor o 450. godišnjici njegovih moćiju u Šibeniku, Gospa od Plača u šibenskoj katedrali 1635.-1935. i druga). „Među Stošićevim knjigama najvažnije su Sela šibenskog kotara i Galerija uglednih Šibenčana, koje često citiraju i suvremeni proučavatelji šibenske prošlosti.“ Knjige je gotovo redovito objavljivao u vlastitoj nakladi, pa ih zbog ograničenosti materijalnih sredstava nije mogao opremiti onako kako je htio. Unatoč tomu objavljene fotografije dragocjen su nam podsjetnik na mnoga mjesta koja su od tiskanja knjige do danas doživjela veliku preobrazbu.

Osim knjiga značajni su i njegovi radovi, njih oko 280, koji su objavljeni u pedesetak raznih periodičkih izdanja (novine, časopisi, revije, bilteni i drugo). Najviše je pisao za katolički tisak. Velik je broj njegovih radova izašlo u Katoliku i Narodnoj straži. Zanimljivo je da je u Narodnoj straži objavio Imenik šibenskih ulica s prijedlogom naziva za ulice Šibenika koje su do tada bile nazivane talijanskim imenima. Svi su njegovi radovi objavljeni u novinama vrlo prepoznatljivi i po izboru teme i po stilu pisanja. U Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku izašli su njegovi značajni radovi kao što su Nepoznati radovi Horacija Fortezze u Šibeniku, Natpisi u kamenu u Šibeniku, Uzdasi i plač starca Milovana, Crkvica i bratovština sv. Duha u Šibeniku, Je li Bonin iz Milana radio na Šibenskoj katedrali.

Sva Stošićeva djela – rukopisna i objavljena – važna su za bolje poznavanje i razumijevanje jednoga starijeg i drugačijeg Šibenika koji je ovaj vrijedni kroničar i kulturni povjesničar sačuvao od zaborava.

Marijana Martinović