Kontekst građe

Zbirka bjelokosti Muzeja za umjetnost i obrt obuhvaća artefakte izrađene primarno od bjelokosti (slonovače), ali i od drugih srodnih koštanih materijala životinjskog podrijetla, koji su u prošlosti korišteni kao dostupnija zamjena za bjelokost, poput kosti domaćih životinja (goveda, konja) te jelenjeg roga. Materijali u zbirci po biološkoj osnovi imaju bliska svojstva – riječ je o tvrdim, strukturnim tkivima koja su tradicionalno korištena zbog čvrstoće i elastičnosti, finoće teksture i obradivosti. U obradi su korištene tehnike ručne i strojne obrade – rezbarenjem, tokarenjem te prešanjem i oblikovanjem rožine, a površine predmeta su polirane i ponekad dodatno lakirane.

Korištenje bjelokosti otvara pitanje odgovornosti i etike u umjetnosti, koje nije samo načelne prirode. Slonovača (zubi i kljove slona, morža, kita ulješure i narvala, te nilskog konja) je predmetom zasebne prometne i trgovačke legislative te snažnih inicijativa zaštite životinja i prirode (Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje flore i faune – CITES).

Sakupljanje i prezentiranje bjelokosti u muzejima nije nevina nego kompleksna praksa, povezana sa suodnosima kultura na globalnom planu. Povijest umjetničkog oblikovanja bjelokosti, osobito slonovače odnosno „bijelog zlata“ ima crno naličje, prema kojemu se zbog svoje društvene uloge i muzeji moraju izravno odrediti.
Odgovornost u suvremenoj prezentaciji zbirki bjelokosti u muzejima nalaže uspostavljanje relacija između muzejskih predmeta i društvenih procesa, između sirovine i obrade, između resursa i umjetničkog artefakta.

Poznato

Zbirka bjelokosti slikovito ilustrira opsežnu i raznovrsnu zastupljenost bjelokosti i drugih koštanih materijala u likovnoj tradiciji materijalne kulture povezane s duhom svakodnevnice, njezinim privatnim i reprezentativnim aspektima.

Većinu građe čine umjetničke rezbarije i artefakti europske obrade izrađeni u razdoblju od 17. do 20. stoljeća.
Reljefi s mitološkim i sakralnim prizorima, statuete antičkih božica, raspela, portretne minijature plemstva i klera ilustriraju omiljene teme baroknog razdoblja.
Poprsja i minijature značajnih osoba iz aristokratskih, državničkih, vladajućih krugova zastupljeni su u produkciji bjelokosti 19. stoljeća, od kojih se izdvajaju ona s likovima iz kraljevske kuće Habsburga.
Niz umjetnički oblikovanih utilitarnih predmeta poput držaka suncobrana i štapova ili raznih spremnica, većinom s kraja 18. i cijelog 19. stoljeća, svjedoči o kontinuitetu bjelokosti kao građi i luksuzne i masovne proizvodnje.

Nepoznato

Imena majstora rezbara koji su izradili predmete u fundusu su nepoznata, jer su rijetko ostavljali potpis (signaturu) ili znak (monogram) kojim bi se djelo moglo pouzdano pripisati određenoj radionici. Isto vrijedi i za likovne predloške koji su im služili kao inspiracija. Pri istraživanju treba imati na umu kruženje utjecaja kanonskih umjetničkih djela kao i živu cirkulaciju likovnih predložaka s različitih polja, ne samo iz slikarstva, nego i s područja skulpture malih formata, poput preuzimanja motiva s renesansnih i baroknih bronci ili klasicističkih terakota. Jednako tako u bjelokosti su se izrađivale i redukcije monumentalnih mramornih skulptura. 

Najveća nepoznanica ipak je provenijencija – povijest vlasništva predmeta. U idealnim slučajevima ona se može pratiti od nastanka predmeta pa sve do ulaska u muzej. No, u našoj zbirci obično se zna tek ime posljednjeg vlasnika ili kolekcionara od kojega je predmet darovan ili otkupljen. Okolnosti njihova ranijeg putovanja i nabave često ostaju nejasne zbog nedostatka dokumenata.

Posebno osjetljivu temu čine predmeti nabavljeni u vrijeme ratnih i poslijeratnih okolnosti (konfiskacije). Oni danas otvaraju etička pitanja i postaju predmet novih istraživanja muzejskog fundusa.

Stvarnosna dimenzija i posljedice

Slonova bjelokost (obrađeni materijal) dolazi od kljova (sirovina) afričkog savanskog slona (Loxodonta africana), slona afričkih šumskih područja (Loxodonta cyclotis) ili azijskog slona (Elephas maximus). Afrička slonovača se odlikuje blijedožutom bojom, dok azijska ima crvenkasti ton i lakše žuti. Prepoznatljive značajke prave slonovače su tzv. Schregerove linije, uzorak upisan u strukturu dentina.

Trgovanje slonovačom na velikim udaljenostima ima dugu povijest. U starom vijeku na sjeveroistoku Afrike Nubija je trgovala s Egiptom, a već se u doba rimske kulture u 4. stoljeću govorilo o izumiranju populacije slonova u sjevernoj Africi te je izvor sirovine preusmjeren na istočni afrički rog (današnja Etiopija i Eritreja). Tijekom srednjeg vijeka trans-saharska ruta je povezala zapadnu Afriku, odakle je pritjecala sirova slonovača afričkog savanskog slona, s Mediteranom. Početkom 15. stoljeća preko Portugala uvozili su se i obrađeni predmeti, izrađeni u afričkim središtima rezbarenja u Sierra Leoneu, Kraljevini Benin i obalnoj regiji Kongo, koji su slijedili europski ukus i ikonografiju (žlice, soljenke, rogovi, liturgijske posude).

Početkom 17. stoljeća šire se trgovački putevi i dolazi do masovne ekspolatacije kolonija posredstvom međunarodnih trgovačkih društava, prvo Engleske istočnoindijske kompanije (1600.), a ubrzo prvenstveno preuzima Nizozemska osnivanjem Istočnoindijske (1602.) i Zapadnoindijske (1621.) kompanije.

U 19. stoljeću počinju se koristiti supstituti za slonovu bjelokost – plodovi tagua oraha za proizvodnju manjih predmeta i sintetičke smole koje se promoviraju kao zamjenski materijal u proizvodnji manjih figura i biljarskih kugli.

Danas se u europskoj obradi bjelokosti, očuvanoj na razini raritenog zanata, u Erbachu koriste fosilizirane rezerve mamutove bjelokosti iz Sibira.

Estetska dimenzija i imaginarni svjetovi

Mamutova bjelokost jedan je od prvih materijala s kojim se povezuje aktivnost Homo sapiensa kao oblikovatelja (homo fabera). Od najranijih početaka naše vrste, bjelokost je služila izradi funkcionalnih predmeta i prenošenju simboličkih sadržaja i time je oduvijek imala specifičnu ulogu u ljudskoj mašti.

Posebno cijenjena, slonova bjelokost je već u antici postala simbolom čistoće te je tijekom srednjeg vijeka zbog simboličkog značenja osobito korištena za prikaze Krista.

Povijest novovjekovne bjelokosne skulpture malog formata blisko je povezana s poviješću kolekcionarstva, dvorskih umjetničkih kabineta (Kunstakammer) ili kabineta kurioziteta (Wunderkammer) u Firenci, Beču, Dresdenu, Münchenu, Pragu i Kopenhagenu, gdje su često bili zaposleni dvorski tokari i rezbari bjelokosti.

Kolekcionarski predmeti od bjelokosti duboko su uključeni u procese oblikovanja društvenog koncepta kolonijalnog predmeta. To znači da su povezani sa sistemom praksi kojima su europske države nastojale kontrolirati teritorij, radnu snagu, trgovačke puteve, prirodne resurse, a time i vjerska uvjerenja, obrazovne sustave i svjetonazore drugih kultura.