Kazališna sekcija Kraljevine SHS

Autorica: Mihaela Cik

Kazališna sekcija Kraljevine SHS na pariškoj je izložbi 1925. godine bila predstavljena u prostoru u stražnjem dijelu lijevog krila Grand Palaisa koji je osmislio Drago Ibler. Sačuvani nacrti iz Zbirke arhitekture MUO svjedoče o specifičnom prostornom rješenju kojim dominira središnja dvorana s kupolom i nišama za izloške. Dio se tih izložaka danas čuva u Muzeju za umjetnost i obrt pri čemu se brojnošću i kvalitetom ističu radovi Tomislava Krizmana i Ljube Babića, protagonista hrvatske umjetničke scene u prvoj polovini 20. stoljeća koji su bili aktivni i kao scenografi i kostimografi. U Zbirci slikarstva Muzeja za umjetnost i obrt čuvaju se njihovi scenografski nacrti i nacrti za kostime koji su, s obzirom na specifičnost struke, neizostavni za proučavanje ne samo njihovih opusa, već i općeg razvoja scenografije i kostimografije u hrvatskom kontekstu.

Pišući o povijesti scenografije u Zagrebu od 1784. do 1941. godine Jovan Konjović istaknuo je upravo Krizmana i Babića kao nositelje napretka odgovorne za profesionalizaciju struke i uključivanje u inozemne tokove.^[1] Tomislav Krizman (1882. – 1955.) radio je kao scenograf u Hrvatskom narodnom kazalištu volonterski u sezoni 1911./1912., a već je od iduće sezone bio angažiran kao stalni scenograf.^[2]  Njegov se interes za kazalište razvijao u Beču gdje se školovao, pohodio kazališta i kabarete, poput kultnog Fledermausa, i susreo svoju trajnu inspiraciju – glumicu i pjevačicu Maryju Delvard. Želja za stalnim usavršavanjem po pitanjima likovne opreme predstava odvela ga je u prvim godinama angažmana u HNK-u na studijska putovanja u Beč, Pariz i München.^[3] Zato ne čudi Konjovićev zaključak da je Krizman „prvi hrvatski scenograf u Zagrebu koji je pozornicu i shvatio i u mnogim slučajevima tretirao kao prostor“.^[4]

Uz inozemna iskustva Krizman je u svom scenografskom i kostimografskom radu posezao za narodnom predajom i motivima tradicijskog stvaralaštva. Takav se pristup može dovesti u vezu s tada aktualnom težnjom za stvaranjem nacionalnog izraza, osobito manifestiranom kod Ivana Meštrovića i Društva hrvatskih umjetnika „Medulić“, a kasnije kod Grupe nezavisnih umjetnika i Grupe trojice u kojima je djelovao Ljubo Babić.^[5] U tom je kontekstu zanimljivo povući paralelu s nepotpisanim tekstom Primijenjene umjetnosti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca koji daje pregled razvoja umjetničkog obrta s naglaskom na nacionalne specifičnosti. Primjerice, u tekstu se ističe da izloženi predmeti „pokazuju kako se – pod pritiskom specifičnih potreba i okolnosti – očitovala narodna duša, pronašavši svoj izraz u djelima koja uistinu nose biljeg originalnosti“.^[6]

Kod Krizmana je pozivanje na lokalnu tradiciju – koje Martina Petranović naziva „likovnim prevrednovanjem narodnih izvora“^[7] – izraženo u scenografiji i nacrtima za kostime romantične opere Petra Konjovića Vilin veo.^[8] U Muzeju za umjetnost i obrt čuva se šest nacrta za kostime, među kojima su tri kojima je zapisao i imena: Kraljević Marko, vila Ravijojla i Miloš. Gotovo identičan prikaz Miloša nalazi se i naslovnici libreta za Vilin veo iz 1917. godine.^[9] Upravo se Miloš, ali i ostale skice, u fizionomiji i impostaciji prikazanog lika pokazuju posve sukladnima Krizmanovim radovima iz drugih disciplina, poput plakata za koncert Tkalčić-Gruss. Krizmanova se kostimografska promišljenost očituje, kako je primijetila Martina Petranović, u pridavanju dramaturške funkcija kostimima što se uočava u podudarnosti nacrta za likove Miloša i vile Ravijojle iz 3. čina.^[10]

Tijekom istraživanja za potrebe ove virtualne izložbe scenografski nacrt koji se ranije vodio kao prikaz seoskog interijera nepoznatog autora prepoznat je kao Krizmanova skica za prikaz pećine Marte vračare iz 2. čina. Zaključak o autorstvu nastao je na temelju komparacije s konačnom verzijom Krizmanove scenske slike objavljene u izvodu za glasovir za operu Vilin veo.^[11]

U Zbirci slikarstva MUO nalaze se i nacrti za kostime te scenografski nacrti za operu Otmica iz saraja iz 1922. godine. Pozivajući se na smještanje radnje u Osmansko Carstvo u 16. stoljeću, Krizman se odlučio za orijentalnu ornamentaciju u prikazu arhitekture i odjeće.^[12] U Zbirci starije fotografije MUO čuvaju se i fotografije Antonije Kulčar-Vajda (Foto Tonka) s prikazima scenografije, koje su također bile izložene u Parizu 1925. te fotografije Osmina i Pedrilla čiji je autor Franjo Mosinger.

Krizmanove su skice za Vilin veo i Otmicu iz saraja u Muzej za umjetnost i obrt dospjele nakon pariške izložbe 1925. i predstavljaju rijetke primjere sačuvanih originalnih radova. Dio građe čuva se u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU, a ostatak je izgubljen nakon Krizmanove smrti. Popis ostavštine koji je priredilo povjerenstvo Muzeja za umjetnost i obrt i uputilo Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture 1969. godine svjedoči o postojanju daleko većeg broja radova iz područja scenografije i kostimografije.^[13]

Veliki pomak prema inovacijama u scenografijama za Hrvatsko narodno kazalište napravio je Ljubo Babić (1890. – 1974.) uvodeći avangardne elemente s kojima se upoznao za vrijeme studija u Münchenu.^[14] Iako je kao scenograf u Hrvatskom narodnom kazalištu radio od 1918. godine, scenografske i kostimografske nacrte osmišljavao je i ranije, o čemu svjedoči knjiga Oprema opere Artura Schneidera iz 1916. u kojoj su objavljene Babićeve litografije.^[15]

Za Babića karakteristično „slikanje svjetlošću“^[16], odnosno korištenje mogućnosti koje pruža kazališna rasvjeta okosnica je koreodrame^[17] Sjene praizvedene 1923. u režiji Branka Gavelle i Ljube Babića. Tekst i nacrte za scenografiju i kostime za Sjene Babić je priredio još 1916. godine, dok je glazbu 1917. napisao Božidar Širola.^[18] Projiciranje silueta na platno umjesto kulisa prepoznato je kao avangardno likovno rješenje,^[19] s prisutnim utjecajima ruske škole.^[20] Kako svjedoči tekst Sjena, Babić je početnu scenu zamislio ovako: „Pozornica u polusjeni. Svjetlo se neprestano mijenja. Konture iščezavaju i pretapaju se. Na čas izviri iz polusjene koja jača šara ili bljesne jače koja kretnja; sjene i svjetlo ukrštavajući se titraju prema glazbi nemirno i rasijano. Valja proizvesti dojam sna. Iz nejasnih polusjena i boja rađaju se scene, groteskne kretnje prikaza i njihov ples.“^[21]

U Muzeju za umjetnost i obrt čuva se osam Babićevih skica za scenografiju i kostime Sjena te jedna fotografija scene autorice Antonije Kulčar-Vajda koja je također bila izložena u Parizu 1925. godine.^[22] U skicama za Djecu, Žene, Procesiju i Raju prepoznaju se elementi narodne ornamentike. Prema Batušiću, onodobna kritika čitala je predstavu u kontekstu ozračja Prvog svjetskog rata i ideja o ujedinjenju te nacionalnih mitologija, uz neizostavnog Kraljevića Marka, koji u Babićevoj interpretaciji postaje osloboditelj naroda.^[23]

U Zbirci starije fotografije čuvaju se i fotografije drame Peleas i Melisanda za koju je Babić također svjetlost koristio kako okosnicu scenografije^[24] te fotografije predstava na Na tri kralja i La dama duende.

U Izvještaju s pariške izložbe (Raport general) izuzetno se pohvalno piše o inovativnosti i modernost Babićevih scenografskih ostvarenja, među kojima se ističu Sjene, Peleas i Melisanda, Richard III. i Na tri kralja koje je Babiću donijelo Grand Prix.^[25] Babićevo rješenje scenografije za Na tri kralja temelji na inovativnom korištenju cilindričnih paravana koje su pomicali glumci.^[26] U Muzeju za umjetnost i obrt čuvaju se fotografije predstave, dok se skice za kostime nalaze u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta (HAZU).

U Zbirci slikarstva MUO nalaze se i Babićevi nacrti za marionete za predstave Faust i Skup. Njegov interes za teatar marioneta probudio se za vrijeme studija u Münchenu, a u Zagrebu je s Božidarom Širolom i Velimirom Deželićem osnovao stalno lutkarsko kazalište.^[27]

Osim Krizmanovih i Babićevih radova izloženih u Parizu u Muzeju za umjetnost i obrt čuvaju se i scenografski nacrti Marijana Trepšea za predstavu Gospođa đavolica Pedra Calderona de la Barce iz 1925. u kojima Ana Lederer prepoznaje artdécoovski geometrizam.^[28] Marijan Trepše za Hrvatsko narodno kazalište radio je od 1925. do 1957. godine ostavši zapamćen po izuzetnoj produktivnosti. U okviru kazališne sekcije u Parizu je bila izložena i scenografija za Licatarsko srce Maksimilijana Vanke te radovi Ivana Gundruma, Viktora Križanića i Radovana Tommasea. Također su predstavljena djela scenografa aktivnih u Beogradu (Bijelić, Brailowsky, Jankovića, Verbitzky, Zagorodnjuk, Žedrinsky) i Ljubljani (Kregar, Vavpotič).

Milletov zaključak da se „unutar cijelog tog sklopa dekorativnih umjetnosti Kraljevine SHS nazire dvostruko nadahnuće. Dok jedni interpretiraju narodnu i popularnu tradiciju, drugi se pridružuju europskim tendencijama koje ih vode prema novim umjetničkim izrazima.“^[29] dijelom je primjenjiv je i na kazališnu sekciju. Naime, kako pokazuju primjeri Tomislava Krizmana i Ljube Babića, na razini opusa, ali i pojedinačnih ostvarenja, narodni elementi supostoje uz avangardne ideje i oblikovne karakteristike art décoa. U takvom se balansiranju između lokalne tradicije i globalnih kretanja jasno odražavaju pitanja oko samoodređenja i pozicioniranja Kraljevine SHS na kulturnom i političkom polju.^[30]

^[1] Usp. Konjović, J., Boja i oblik u scenskom prostoru: stopedeset godina scenografije u Zagrebu 1784-1941, u: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Odjel za suvremenu književnost, Knj. 5, Zagreb, 1962.

^[2] Usp. Petranović, M., Kazališni obzori Tomislava Krizmana. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe; ULUPUH, Zagreb, 2024., 9-14

^[3] Usp. Ibid, 17, 30-44

^[4] Konjović, 1962., 57

^[5] Usp. Prelog, P., Problemi samoprikazivanja. Umjetnost i nacionalni identitet u međuratnom razdoblju, u: Moderna umjetnost u Hrvatskoj 1898.-1975., ur. Lj. Kolešnik i P. Prelog, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2012., 237 (mrežno izdanje)

^[6] Primijenjene umjetnosti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Les arts appliqués dans le Royaume des Serbes, Croates et Slovénes, L’ Art décoratif et industriel dans le Royaume S. H. S. 1925), Narodna misao, Beograd, 1925., preveo J. Filić

^[7] Petranović, 2024., 122

^[8] Ibid., 124

^[9] Usp. Vilin veo: romantična opera u tri čina. Na riječi D. Ilića napisao Petar Konjović. Naklada Knjižare Đure Trpinca u Zagrebu

^[10] Usp. Petranović, 2024., 35

^[11] Usp. Petar Konjović, Vilin veo: romantična opera u tri čina; na riječi D. J. Ilića; izvod za glasovir u dvije ruke, s pripisanim tekstom priredio kompozitor; sa scenskim slikama Tomislava Krizmana, 1917.

^[12] Usp. Petranović, 2024.,155-156; Konjović, 1962., 56

^[13] Usp. Petranović, 2024., 90-94

^[14] Usp. Konjović, 1962., 8

^[15] Usp. Došen, A., “Oprema opere” dr. Artura Schneidera iz 1916.

^[16] Konjović, 1962., 11

^[17] Usp. Batušić, N., Sjene: fantastična igra Ljube Babića i Božidara Širole, u: Dani Hvarskoga kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol. 30 No. 1, 2004.

^[18] Usp. Ibid.

^[19] Usp. Batušić, 2004., 203

^[20] Usp. Lederer, A., Art déco i hrvatsko kazalište, u: Art deco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2011., 170

^[21] Batušić, 2004., 205. prema: Savremenik, XVII, Zagreb,1923., str. 435-436

^[22] Dio skica za inscenaciju i kostime čuva se u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta pri Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.

^[23] Usp. Batušić, 2004., 201

^[24] Usp. Konjović, 1962., 101

^[25] Usp. Raport general, Vol. X, str. 44-45

^[26] Usp. Konjović, 1962., 9, 99, 132

^[27] Usp. Konjović, 1962., 90; Tretinjak, I., Utjecaj stranih lutkara na prijelomne točke hrvatskog lutkarskog kazališta za odrasle, u: Dani Hvarskoga kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol. 47 No. 1, 2021.

^[28] Usp. Lederer, 2011., 169

^[29] Gabriel Millet, Dekorativna umjetnost i moderna industrija Kraljevine SHS (L’Art décoratif et industriel dans le Royaume S.H.S.), Exposition internationale des arts décoratifs et industriels modernes – Paris 1925 / Section du Royaume des Serbes, croates et Slovènes / Catalogue officiel, Paris, 1925., preveo J. Filić

^[30] Galjer, J., Art déco u primijenjenoj umjetnosti i dizajnu, u: Art deco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2011., 41-42; Vlajo, K., Predmeti grafičkog dizajna na Pariškoj izložbi 1925.