Gabriel Millet: Dekorativna umjetnost i moderna industrija Kraljevine SHS

Gabriel Millet, „L’Art décoratif et industriel dans le Royaume S.H.S.“, Exposition internationale des arts décoratifs et industriels modernes – Paris 1925 / Section du Royaume des Serbes, croates et Slovènes / Catalogue officiel, Paris, 1925.

Dekorativna umjetnost i moderna industrija Kraljevine SHS

Vrijeme je da posjetimo izložbu. Krećemo od Doma invalida i dolazimo do Grand Palaisa, pomalo uznemireni neobičnom arhitekturom nekih paviljona. U potrazi smo za stabilnim i uravnoteženim djelom koje će nam smiriti duh. Skrećemo lijevo, prolazimo pored Sovjeta i zaustavljamo se kod Jugoslavenskog paviljona.

Eksterijer paviljona jednostavna je izgleda. Riječ je o strogom kubusu kojega donekle zaklanja okolno zelenilo, ublažavajući pritom njegovu oštrinu. No na jednom od njegovih golih i svijetlih zidova snažno se ističe robusni hrastov portal s arhitravom na nizu stubova po kojemu se – u rezbarijama gospodina V. Braniša, namjerno grube izrade – u vijugavim linijama uspinju veliki biljni motivi. Netom ušavši u paviljon, očarava nas igra svjetlosti i sjene u njegovom interijeru. Za taj su efekt zaslužni umješno postavljeni vitraji arhitekta, gospodina Stjepana Hribara, koji je odlučio koristiti jednostavne, neoslikane velike staklene ploče. U polusjeni stubišta u središtu paviljona raspoređeni su bogati tonovi zelene, žute i sepije koji prostor kupaju diskretnom svjetlošću. Na bočnim pak stranama dvoranu snažnije osvjetljavaju svijetlije i blaže nijanse, blijedoplava neba, žutozelena brežuljaka, ali i intenzivnija plava likova. U detaljima, rasvjeti i razmještaju prozora, u gornjoj dvorani koju prigušena svjetlost kupa gotovo bjelinom, ovdje se također – kao i pod čarobnom kupolom Grand Palaisa koja izgleda kao da je izrađena od prozirnog mramora – ističe izbrušeno umijeće dekoracije i prezentacije.

No odakle dolaze ti vješti umjetnici? Koji je to toliko nadaren narod? Pokušamo li se prisjetiti lekcija iz đačkih dana, ondje se Jugoslavene nije spominjalo. No u razdobljima kušnje, zavoljeli smo Srbe i divili se njihovu junaštvu, te danas znamo da je naša zajednička pobjeda ostvarila njihov san, ponovno ih, nakon dugih stoljeća izolacije, ujedinivši sa svojom braćom po krvi. I doista, svi Slaveni koji naseljavaju ovu novu Kraljevinu dijele zajedničko podrijetlo, a njihovi dijalekti, koje lingvisti dijele u tri skupine, međusobno se ne razlikuju mnogo. Srbi i Hrvati uspostavili su jedan zajednički književni jezik kojemu se i slovenski s vremenom sve više približava. Naposljetku, svi nasljeduju jednu istu tradiciju: njihovi običaji, legende, glazba i dekoracije međusobno si nalikuju. Slavna srpska epopeja o Kosovu doprijela je sve do Krasa, sve do najzabačenijih krajeva jugoslavenske zemlje.

Ipak, povijest je na svakome od njih ostavila specifične i zasebne tragove, a želimo li shvatiti smisao i dosege ove izložbe, moramo pozornost svrnuti upravo na ta razlikovna obilježja.

Naime, već ih je i sam reljef povijesno dijelio u dvije skupine. Jedne je usmjeravao prema Srednjoj Europi i Italiji, a druge prema Bizantu; jedne prema katoličanstvu, a druge prema pravoslavlju. Prvi su rano izgubili svoju neovisnost. Slovenci su već u IX. stoljeću potlačeni od Nijemaca, Hrvati 1102. ulaze u uniju s Mađarima, a Dalmatinci u XV. stoljeću postaju podanici Venecije. Srbi pak ostaju slobodni te u XIII. i XIV. stoljeću osnivaju moćnu državu. Tijekom srednjeg vijeka, i jedni i drugi upoznali su blagodati visoko razvijene kulture. Dalmatinci i Srbi ostavili su nam najljepše spomenike, a danas znamo i da srpske crkve iz XIV. stoljeća predstavljaju najbogatiju skupinu unutar istočnog kršćanskog svijeta. U modernim vremenima, Sudbina ih ponovno razdvaja. U tom periodu svi trpe ropstvo, no dok oni sa sjevera i zapada imaju civilizirane gospodare te prate uobičajeni tijek europskog života, boreći se protiv strane vlasti političkim djelovanjem i misaonim naporima; oni s istoka i juga, odnosno Srbi, padaju pod udarcima barbarskog osvajača protiv kojega se moraju boriti željezom i olovom. Takva im iskušenja stoga na drugačiji način oblikuju navike, mišljenje i karakter.

Ti su ljudi pjesnici čija djela odražavaju njihovu povijest. Život u neprestanoj borbi Srbe je obdario plemenitošću i velikodušnošću te im je razvio osjećaj za epiku. Njihovi guslari u svojim pjesmama kosovske junake slave snažnom i trezvenom umjetnošću koja je sposobna doseći najuzvišenije predijele ljudske misli i dodirnuti najdublje ljudske osjećaje. Kako bi obranili svoj jezik, tradiciju i dušu, Slovenci su se pak povukli u sebe, crpili snagu iz dubine svojih srdaca, iz vjere i iz ljubavi prema domovini. Stoga se često prepuštaju snovima, melankoliji i misticizmu. Njihov veliki književnik France Prešeren (1800. – 1849.) – za kojeg mi inače kažu da je najveći jugoslavenski pjesnik općenito – bio je lirski pjesnik. Život u blagostanju, prednosti urbanog života i utjecaj europske kulture kod Hrvata i Dalmatinaca razvio je pak profinjen duh koji preferira i briljira u drami. Ujedinjujući svoje snage i talente, tako svi zajedno grade najljepše književno nasljeđe mlade jugoslavenske države.

Jednako ujedinjeni grade i umjetničku baštinu općenito, kojoj svatko doprinosi vlastitim posebnostima. Srbi i Bošnjaci izrađuju impresivne tepihe te koriste stare bizantske tehnike filigranstva, obrade bakra i srebra. Slovenci se pak ističu po izradi čipke. Bolje organizirani, Hrvati su Zagreb uspjeli pretvoriti u istinsko središte dekorativnih umjetnosti. Ondje obitava i svoj utjecaj širi i veliki kipar Ivan Meštrović. U Zagrebu se obrađuje kožu, broncu, bakar i drvo, izrađuje se keramiku i proizvodi bogate i lijepe vezove.

Unutar cijelog tog sklopa dekorativnih umjetnosti Kraljevine SHS nazire se dvostruko nadahnuće. Dok jedni interpretiraju narodnu i popularnu tradiciju, drugi se pridružuju europskim tendencijama koje ih vode prema novim umjetničkim izrazima.

Tradicija narodnih ornamenata još je uvijek živa. U tom smislu, može se spomenuti čipku (Hvar), tkane pojaseve (Prizren), keramiku (Sarajevo), ili pak uskrsna jaja (Ljubljana). No, baš kao i drugdje, industrijski proizvodi ugrožavaju tu tradiciju kojoj je potrebna podrška kako bi ju se zaštitilo. Snažno vezani za vlastitu prošlost, Jugoslaveni su stoga uložili velike napore kako bi kod seljana sačuvali dobar ukus i osjećaj za dekorativnu umjetnost. Ta je misija prije svega pripala državi i njezinom obrazovnom sustavu, odnosno školama kao što su Obrtna škola ili Ženska stručna škola, rasprostranjenima u svim većim gradovima. Njihovi su radovi izloženi i na prvom katu Grand Palaisa. Ista je misija, nadalje, pripala i državnim radionicama, a posebice onima u Sarajevu – Državnoj tkaonici i vezionici te Zemaljskoj radionici za umjetne zanate. No ostvarenje tog plemenitog i solidarnog cilja možda čak u najvećoj mjeri zahtijeva i privatnu inicijativu. Stoga su se u svim većim gradovima žene počele udruživati u društva i udruge. Tako u Beogradu djeluje Kolo srpskih sestara, a u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima Udruga za očuvanje i promicanje hrvatske pučke umjetnosti i obrta, dok se pak u Ljubljani žene dobre volje skupljaju oko Državnog osrednjeg zavoda za ženski domači obrt.

Svaka velika povijesna regija Kraljevine SHS ima vlastitu tradiciju koju te škole i udruge u velikim gradovima nastoje sačuvati i širiti. Tako beogradsko Kolo izrađuje vezene rukave za seljanke s Kosova i iz Peći. Zagrebačka Udruga na luksuzne kapute prenosi motive kojima seljanke iz Siska ukrašavaju svoje marame od muslina, a na isti se način koriste i ljubljanske čipke. Tako se sve jasnije počinje očitovati razlika između hrvatskih ili slovenskih proizvoda i onih s Balkana, pa čak i onih iz Dalmacije. Dok ovi prvi podsjećaju na tipične cvjetne uzorke perzijskih tepiha iz Kermana, drugi pak reproduciraju geometrijske motive i stilizirane cvjetove lomljenih linija, naslijeđene od Bizanta i s Orijenta. Zagreb se tako suprotstavlja Beogradu, a u različitim oblicima i bojama dekorativnih elemenata očituju se različiti karakteri koje je različita povijest utisnula u duše ljudi.

Velik doprinos ovoj izložbi dale su hrvatske žene. Njihove radove nalazimo u gotovo svim vitrinama pa brzo učimo kako prepoznati njihov autorski potpis. One rade na bijelim podlogama te gotovo u potpunosti prekrivaju površine koju ukrašavaju. Njihovi su uzorci sasvim pojednostavljeni. Cvjetovi i grančice s perzijskih tepiha izgubili su precizne konture te su svedeni na skupove zaobljenih, zakrivljenih ili vijugavih, masnih i teških oblika. Boje su također jednostavnije. Sveukupni dojam je bogat i pun. Obično prevladava jedna boja s tek nekoliko drugačijih nijansi koji je ističu. U tom su stilu, primjerice, izrađena dva jastuka (Paviljon, br. 8, 240 i 248) s istim uzorkom, jedan u zlatnožutoj s nešto sivozelene i prljavoružičaste, a drugi u blijedoljubičastoj s indigoplavom, smaragdnozelenom i svijetložutom, a možemo još spomenuti i šal od kineskog krepa (br. 238), gdje nekoliko dodira blijedozelene, zlatnožute i indigoplave ublažavaju sjaj tamne cinober boje. Remek-djelo takvog stila predstavlja veličanstvena bijela haljina izložena u zasebnoj  vitrini na prvom katu paviljona (br. 216). Promatrajući taj gusti vez, izgubit ćemo se brojeći različite nijanse prevladavajuće plave boje – blijedoplava, različiti sivoplavi tonovi, škriljastoplava, indigoplava i tako dalje. Nenadmašan efekt veza zaokružuje još i tek malo zlatne i crvene.

Slovenci na izložbi zauzimaju diskretan prostor, no njihove ćemo radove zapamtiti po iznimnoj profinjenosti, kao primjerice namještaj u sobi izložen na prvom katu Grand Palaisa, elegantan, čvrst i oštrih linija, ili pak bjelina prekrasnih čipki i izvezene svile na baldahinu, pokrivačima, jastucima i negližeima. Na svim tim tkaninama prepoznajemo stilizirane cvjetove i grančice kao i na hrvatskim radovima, no motivi su ovdje jasnije istaknuti te ostavljaju čvršći dojam.

Prijeđimo na beogradske radove. Tamošnji autori preferiraju izlomljene linije. Ovdje također prepoznajemo lijepe crvene nijanse, no u kombinaciji sa snažnim zelenim tonovima koji stvaraju jasan kontrast (Paviljon, br. 276). Još je dojmljivija haljina velikog stila (br. 275), iznimno elegantna u svojoj jednostavnosti, crna na bijeloj pozadini. Kontrast je naprosto očaravajuć, a pritom je jasno da ovdje nije riječ o pukom slučaju, o neplaniranom remek-djelu, već o istinski promišljenom izrazu. Prijeđimo još i u Grand Palais kako bismo promotrili tepihe uglastih uzoraka i snažnih kontrasta, toliko različite od onih koje u susjednoj dvorani izlažu trgovci iz Anatolije. U Kraljevini SHS postoje dva središta proizvodnje tepiha: jedan u Bosni, u Sarajevu, a drugi u istočnoj Srbiji, u Pirotu. U jednom je riječ o državnoj manufakturi opremljenoj za široku industrijsku proizvodnju, a u drugom o pojedinačnim obrtnicima koji stvaraju ručni rad. Pirotski su tepisi gušći i izdržljiviji, ali i bogatiji i ljepši. Njihovi snažnije izraženi kontrasti ostavljaju i jači vizualni dojam. Jedan od njih (Grand Palais, br. 162) ima tamnocrvenu pozadinu s crnim stabljikama i motivima obrubljenima crnom bojom. Drugi (Grand Palais br. 154) je crno-bijeli, poput haljine o kojoj smo ranije govorili, s bijelim trokutima na crnoj podlozi. Ne nalazimo ništa dirljivije od tog prizora. Seljaci koji su osmislili tu dekoraciju visokog stila kao da još uvijek žaluju zbog Kosova.

Više umjetničke osobnosti nalazimo u egzotičnim, blistavim cvjetovima cinober crvene i zlatnožute boje koje je izradila gospođa Nelly Geiger, a još više u keramici profesora Tomislava Krizmana, jednog od najplodnijih umjetnika čije radove možemo vidjeti na ovoj izložbi. On izlaže vaze obojenih pozadina ukrašene zlatnim viticama, kao i bijeli porculan obrubljen širokom zlatnom vrpcom koja okružuje nježno nijansirane plave i ružičaste tonove. Čini mi se da složen motiv sastavljen od biljaka sa slomljenim stabljikama i oštrim listovima koji oblikom ponekad podsjećaju i na turske dekoracije dobro odražava tjeskobu našeg problematičnog doba.

Ljudska figura također ima svoje mjesto na izložbi dekorativne umjetnosti, no ona ne izlazi iz okvira narodne tradicije. Uistinu, Jugoslaveni imaju vrsnu školu moderne umjetnosti. Njezin glavni predstavnik, Ivan Meštrović, na brončanom štitu isklesao je rijetkom snagom izraza friz u antičkom stilu s jahačima i konjima snažnih vratova, zaobljenih sapi, dugih kralježnica što se svijaju pod grčevitim zadnjim nogama. Na ulazu u paviljon nalazi se još jedno djelo sličnoga stila – dva kandelabra od slavonskog hrasta koje je gospodin Frano Kršinić izradio nalik karijatidama, kao efeba i djevojku, vitke, uspravne i pomalo stilizirane likove s uskim, dugim torzom i snažnim nogama. No valja istaknuti da je riječ o stilizaciji umješna umjetnika koji je uspješno prenio prodorni sklad djevičanskog tijela. Isti stilski postupak – izdužen torzo i snažne noge – pojavljuje se i na brončanim i keramičkim glaziranim radovima Hinka Juhna (Plesačica, Paviljon, br. 62), dok nas cizelirani bakreni predmeti gospođe Radke Sagare podsjećaju na antičke vaze. Cijeloj toj zagrebačkoj školi koja stilizacijom traga za ekspresivnim formama suprotstavlja se snažni realizam beogradskog kipara gospodina Petra Palavičinija (Zrelost, Paviljon, br. 170), kao i snoliki, lagani i neuhvatljivi likovi kojima je gospodin Božidar Jakac ilustrirao slovensku knjigu poezije „Pisma” Alojza Gradnika.

Sagledana u cjelini, ova nam izložba otkriva jedan izuzetan centar dekorativne umjetnosti – Zagreb. Beograd je ipak proizveo manje. Zagrebu, staromu gradu koji je pošteđen rata, pripala je čast da živote ljudi umije uljepšati istančanim i bogatim umijećem. Beograd je pak dopao jedan uzvišeniji zadatak – obnavljanje porušenog grada. Njegovi arhitekti već iscrtavaju planove velike prijestolnice kakvom će grad sutra postati. Nove nacrte tog golemog grada u sažetom obliku možemo vidjeti i u dionici posvećenoj arhitekturi. Od toga nema plemenitijeg cilja. Nova Kraljevina od napokon milostivih bogova primila je najuzvišeniji dar: vladati dvjema velikim arterijama, Dunavom i Savom, koje se sjedinjuju kako bi blaga stare Europe prenosila na Istok. Kao što je to nekoć bio Carigrad, smješten na Zlatnom rogu, Beograd je na raskrižju, stoji na križanju trgovačkih puteva staroga svijeta. Stoga i njega očekuje blistava sudbina. Zasad ga ipak u području umjetničkog izričaja zasjenjuje Zagreb, kao što su nekoć, u IV. i V. stoljeću, Aleksandrija i Antiohija, stari gradovi prepuni slavne baštine, zasjenjivali novi Konstantinov grad. No doći će dan kad će se i umjetničke snage koje Beograd danas skuplja i čuva procvasti veličanstvenim cvatom.

(S francuskog preveo Jakob Filić)