Prijevod teksta: Les arts appliqués dans le Royaume des Serbes, Croates et Slovénes, L’ Art décoratif et industriel dans le Royaume S. H. S. 1925, Narodna misao, Beograd, 1925.
Primijenjene umjetnosti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca
Na ovoj izložbi želimo pokazati ono što je naš narod umio do današnjih dana stvoriti u domeni umjetnosti, a posebice na području dekorativnih umjetnosti u kojima je umjetnička mašta naše rase ostavila poseban utisak i podarila posebno usmjerenje i stil.
A za taj se stil može reći da je u određenoj mjeri utjecao također i na naše umjetničke obrte koji su se ovih godina razvijali možda skromno, ali svakako kontinuirano.
Predstavljanje naše domaće radinosti u kontekstu moderne produkcije primijenjenih umjetnosti nije lak zadatak. Naime, u toj domeni, više negoli u bilo kojoj drugoj, postoji rizik od zapadanja u kopiju i neprirodnu primjenu tradicionalnih postupaka na predmete proizvedene sasvim drugačijim materijalima i koji odgovaraju sasvim drugačijim namjenama.
Ovdje želimo pokazati kako su umijeće ornamenta i različite nacionalne tehnike, kao i umješnost najraznovrsnijih naših obrtnika – tkalja, vezilja ili drvodjelaca – uspjeli pronaći profitabilne aplikacije u primijenjenim umjetnostima.
Ova izložba okuplja umjetničku produkciju koja se odnosi na našu domaću radinost. To, primjerice, podrazumijeva narodne nošnje, tkane i vezene predmete, crteže na drvu i na koži, keramiku i dekorativne motive na staklu, tkanini i porculanu. Drugim riječima – sve što je izvedeno prema umijeću našeg narodnog ornamenta.
Industrijska proizvodnja crpi nadahnuće iz tog umijeća dekoriranja, bez obzira na raznolikost materijala koji se pritom upotrebljavaju, ali u velikoj mjeri koristi i invencije naših suvremenih umjetnika.
Ovdje ćemo stoga predstaviti dva različita usmjerenja: s jedne strane, tendencije naših umjetnika u smislu modernih koncepcija, a s druge, narodnu produkciju naše domaće umjetnosti koja se tijekom stoljeća razvijala u obliku obrtništva da bi sada ušla u modernu industriju.
Velik broj predmeta koje ćete ovdje vidjeti naš je narod proizveo za vlastitu uporabu i na vlastiti poticaj te stoga nose karakterističan pečat rase koja ih je stvorila.
Ovi predmeti jasno svjedoče o stupnju razvoja nacionalne civilizacije kod Srba, Hrvata i Slovenaca. Oni također pokazuju kako se – pod pritiskom specifičnih potreba i okolnosti – očitovala narodna duša, pronašavši svoj izraz u djelima koja uistinu nose biljeg originalnosti. Vrsnošću kompozicije, linija i boja, među ovim se predmetima ističu i oni koji u ljepoti svoje izvedbe zbilja postižu savršenstvo.
Jasno je da su i u nas – baš kao i kod drugih naroda i u svako doba – jake kulture nužno djelovale na razvoj umjetnosti i umjetničke produkcije. Stoga ćemo ovdje vidjeti predmete stvorene pod utjecajem kako zapadnih, tako i istočnih naroda.
Naše nacionalno blago domaće radinosti danas je uspješno industrijalizirano, što je narodu pak omogućilo nov izvor bogatstva. Posjetitelji ove izložbe stoga će se istodobno moći upoznati sa slikom naše kulture i proizvodnjom našeg nacionalnog gospodarstva.
I premda se naš narod našao na raskrižju velikih putova zbog čega se prometnuo u poprište neprekidnih ratova, zahvaljujući iznimnim kvalitetama naše rase, domaća se civilizacija nije prestala razvijati čak ni u najmračnijim časovima.
Ipak, opterećeni bremenom takvih nesretnih okolnosti, napori našega naroda nisu bivali okrunjeni željenim uspjehom te smo zaostajali u mnogočemu, pa tako i u razvoju umjetničkih obrta i primijenjenih umjetnosti.
Danas pak zasluženo možemo razmotriti djela umjetnika, sinova naše rase koji su – svejedno održavajući kontakt s visokom civilizacijom zapadnih naroda – nastojali i uspijevali usavršiti ono što je klijalo u njihovu okruženju i u narodu.
U nas se civilizacija razvijala najprije pod izravnim utjecajem istočnih zemalja, a zatim i posredovanjem Dubrovnika i krajeva na zapadnim granicama. To se očituje u spomenicima arhitekture, kiparstva i slikarstva sačuvanima u našim javnim i privatnim zgradama, kao i u samostanima čiji nastanak dugujemo starim vladarima ili bogatim velikašima. No unatoč tim utjecajima, naš je narod u svim djelima u većoj ili manjoj mjeri ostavio i utisak vlastitog shvaćanja ljepote.
Usprkos velikim borbama i čestim ratovima koji su ga pogađali, trsio se naš narod ići u korak s najnaprednijim nacijama na putu razvoja civilizacije. Sasvim je prirodno, ipak, da su ga drugi pretekli, zbog čega još uvijek primjećujemo kako naš napredak zaostaje određeni broj godina za kretanjem civilizacija drugih naroda.
Ovdje govorimo tek o nacionalnoj umjetnosti za koju Millet i brojni drugi tvrde da je u posljednjem stvaralačkom razdoblju doživjela rađanje gotovo sasvim originalnoga stila.
Upravo njezine manifestacije našem su narodu priskrbile časno mjesto među narodima nositeljima civilizacije. Naposljetku, te svijetle stranice u povijesti naše civilizacije i našega duhovnog života proslavile bi čak i one narode koji predstavljaju vrhunce razvoja čovječanstva.
Crpeći iz blaga drevnih civilizacija koje su živjele na našim krajevima, naša je narodna umjetnost umjela birati svoje utjecaje, ali i stvoriti brojne sasvim izvorne oblike. Unatoč žestokim borbama i navalama tuđinskih utjecaja, naš se narod s vremenom uspio izboriti za više od puke političke neovisnosti i materijalnog blagostanja. Tako si je umio priskrbiti časno mjesto među civiliziranim nacijama, nalazeći poticaj i zamah u drevnim civilizacijama najstarijih vremena.
Širom svijeta, u posljednje se vrijeme zapaža svojevrsna sklonost, privlačnost prema narodnoj umjetnosti općenito, ali posebice prema našoj, koja se u određenim krajevima sasvim sačuvala te je još i danas puna života. U djelima naše narodne umjetnosti nema umjetne ljepote niti bilo kakve izopačenosti.
Ti seljaci i seljanke, toliko snažno povezani s prirodom, manje su osjećali i manje prenosili utjecaj onoga što je dolazilo izvana ili se pak razvijalo u gradovima, u bliskom kontaktu sa stranim svijetom.
Njihove kuće – iako izgrađene vodeći prije svega računa o specifičnostima klimatskih uvjeta i koristeći materijale kojima su njihovi krajevi obilovali – svjedoče o tome da je naš narod čak i na razini najjednostavnijih detalja i svakodnevnih potreba jasno izražavao vlastiti osjećaj za ljepotu i umio najobičnije predmete uresiti brojnim ornamentima. Upravo je zato i na ovoj izložbi moguće razabrati poseban i veoma određen karakter.
Iako nam se na prvi pogled mogu pričiniti kao puka etnografska zapažanja, te osobine odražavaju postojanje veoma živog osjećaja za ljepotu u našem narodu. Stoga vjerujemo da je u okviru ove izložbe upravo te karakteristike valjalo posebice naglasiti.
Dragocjenost našeg umjetničkog materijala prepoznali su stranci koji se njime umiju dobro okoristiti, ispunjajući njime svoje muzeje i koristeći naše umjetničke motive za svoje primijenjene umjetnosti. Ti tuđinci putuju velikim balkanskim rutama diveći se rustikalnoj ljepoti našega naroda, obilazeći naša sela, ravnice i planine, tragajući po seljačkim kućama i pastirskim kolibama za izvorima ljepote i živim instinktom. Izrezbareni drveni ornamenti, vezovi, tkanine, keramika, glazbeni instrumenti, divno obojena uskršnja jaja, muška i ženska odjeća, ogrtači, suknje, košulje, pregače, oglavlja, ručnici, pa čak i krpe – sve su to neiscrpni izvori nove ljepote i neviđenih motiva za sve one koji proučavaju našu narodnu umjetnost i imaju dovoljno tankoćutnosti da osjete i iskuse umjetnička zadovoljstva.
No iznimno obilnu građu možemo pronaći i u etnografskim muzejima i muzejima primijenjenih umjetnosti u kojima se sabire sve ono što može podariti cjelovitu sliku naše nacionalne umjetnosti i umjetničkih obrta. U njima se može vidjeti kako su naši stari umjetnici s ljubavlju umjeli tumačiti narodnu poeziju i kako su izražavali dubok žar, nadu i oduševljenje što su našem narodu služili kao potpora u vrijeme najgorih progona i nedaća.
Glavne osobine kojima se u našim primijenjenim umjetnostima možemo diviti su snaga i sposobnost izražavanja narodne duše. Takva su, primjerice, obilježja naše arhitekture u razdoblju kad su Balkanom vladali Turci. Kuće iz tog doba svojim su trudom podigli slavenski arhitekti koji su živjeli u Srbiji i Makedoniji, a ne turski arhitekti, kao što se to pogrešno vjeruje. Promotrimo li način izgradnje i ukrašavanja, čak i na primitivnim seoskim kućama u našim krajevima, primijetit ćemo da su one uvijek izrađene u stilu koji potpuno odgovara materijalima od kojih su napravljene.
Seljaci i brdski stanovnici Srbije, Hrvatske, Bosne, Dalmacije i Slovenije u srcu nose žarku sklonost prema ornamentu, radost i sreću nepokvarenu skromnim životom, uvijek pronalazeći utjehu u ljepoti i bježeći od umjetnog. Pokažite tim ljudima drvoreze zapadnih umjetnika i teško ćete ih impresionirati. No promatrajući vlastite radove i ornamente, rado će vam i s ljubavlju ispričati kako su stvorili, izrezbarili ili izvezli svaki od tih predmeta. Ljepota – dakako! Premda često sastavljena od naivno arhaičnih boja i crta, ipak – ljepota. Ljepota koja se ističe nepobjedivom rječitošću duboke iskrenosti.
Kod brojnih radova koje ćete vidjeti ovdje na našoj izložbi s velikim ćete se užitkom diviti svojevrsnoj djevičanskoj neiskvarenosti naše narodne umjetnosti. To ćete obilježje cijeniti više od zrelosti koja guši polet i oduševljenje. Nadalje, vidjet ćemo i kako se u modernim umjetničkim obrtima počinju koristiti motivi koje je stvorila naša narodna mašta, iako je riječ o osobito teškom poslu prilagodbe koji zahtijeva najveću pažnju.
Proučavanje tih predmeta otkriva određene sličnosti s onima koje su nam ostavili drevni narodi, i upravo stoga što je umjetnost naše zemlje još uvijek živa, ona na promatrača ostava snažniji dojam od djela tih drugih naroda iz davnih minulih doba kao što su Egipćani, Asirci i drugi.
Iako paraliziran, onemogućen da se sasvim slobodno razvija, naš je narod svejedno uspio ostvariti djela neupitnog umjetničkog značaja. Promatrajući, primjerice, našu kuću, bez obzira na stupanj siromaštva ili bogatstva, posvuda ćete prepoznati savršenu simfoniju kakvu se ne može osjetiti nigdje doli u ovim krajevima. Dovoljno je da promotrite ženu odjevenu u narodnu nošnju i proučite te bezbrojne različite nošnje – zadivit će vas živa umjetnička radost koja vibrira u našem narodu i posvjedočiti vam o njegovom gorljivom senzibilitetu. Upravo zahvaljujući toj baštini, naš je narod čak i u razdobljima snažnog stranog utjecaja svejedno umio svojim djelima podariti osoban izraz.
Izvedba je pak gotovo uvijek savršena jer su tvorci u svoja djela unijeli beskrajnu strpljivost, potpuno se predajući radu na rezbarenju ili vezenju, zbog čega se ne moramo stidjeti njihove radove usporediti i s onim najboljima.
Ipak, sasvim je prirodno da brojna novija djela nastala pokušajima modernizacije umjetničkih škola ne dosežu ljepotu onih starih.
No to su, srećom, na vrijeme uočili i oni koji su zaduženi za očuvanje starih ljepota.
Kao što u našoj književnosti prepoznajemo bizantske izvore, tako nam i stari spomenici arhitekture, slikarstva, kiparstva i glazbe jasno svjedoče o grčkom utjecaju u jednom dijelu naše države. S druge strane, u krajevima koji su s političkoga gledišta bili bliže povezani sa Zapadom – primjerice, u Dalmaciji, Hrvatskoj i tako dalje – primjećujemo utjecaj zapadne civilizacije. Najraniji umjetnički spomenici koji su kod nas preživjeli potječu iz XII. stoljeća. Riječ je o razdoblju u kojem je bizantska umjetnost već pokazivala znakove propadanja i u kojem su stvaralačke snage nacionalnog genija počele iščezavati.
Bizantska arhitektura jednostavnih, ali divnih, pokatkad i smjelih građevina koje su se održale do današnjih dana zadivljuje svojim ukrasima i ljepotom materijala, raznobojnim mramorom i mozaicima te diskretnim dekorativnim linijama samih arhitekturnih elemenata. Drugi spomenici sačuvani iz tog razdoblja su manastiri Manasija, Ljubostinja, Dečani ili Studenica, pošteđeni razarajućeg osmanlijskog bijesa. U tim spomenicima arhitekture bizantskoga stila, usprkos svim utjecajima zapadnih naroda, naši su arhitekti svejedno umjeli utisnuti nešto od umjetničkog osjećaja svojstvenog našem narodu.
Usprkos čistom bizantskom stilu koji na glavnu kupolu crkve nadovezuje četiri manje, drevni arhitekt Rade Borović čije je ime proslavljeno u narodnim pjesmama u umijeće dekoracije unio je ukus našeg naroda, primitivan i grub, ali istodobno izvoran i našoj naciji svojstven.
Napustivši bizantski stil, naša je arhitektura podlegla utjecaju renesanse s nejednako uspješnim fazama ovisno o različitim zemljama u kojima su škole pohađali naši mladi arhitekti. No u renesansnom stilu također su ostvarena i neka remek-djela kao što je, primjerice, šibenska katedrala.
U tom se razdoblju uloga kiparstva u arhitektonskim djelima svela na ukrašavanje građevina strogom umjetnošću te je kiparstvo prestalo biti samo sebi svrhom, sposobno dosegnuti savršenstvo najuzvišenijih umjetničkih domena.
Kao što smo ranije spomenuli, u određenim krajevima koji su bili pod snažnijim utjecajem Zapada, razvili su se u nekim konstrukcijama i elementi zapadnjačke arhitekture. Arhitektura u južnim i primorskim krajevima razvila se pod talijanskim, a posebice pod mletačkim utjecajem. Upravo je ondje podignut i prvi spomenik u renesansnom stilu – ranije spomenuta šibenska katedrala.
U tom su razdoblju brojni umjetnici iz naših krajeva pošli u Italiju gdje su stekli slavu i zaslužili da im ime bude upisano među zaslužne u povijesti umjetnosti.
Prisjećajući se najstarijih spomenika koji govore o našem narodu, moramo spomenuti čudesne zadužbine srpskih vladara, spomenike podignute na Kosovu i u Makedoniji, kao i iskopine u Dalmaciji iz vremena nacionalnih dinastija. Ti važni relikti ispunjavaju muzej u Kninu. Spomenimo i kuće hrvatskih seljaka koje se prema određenim svojim karakteristikama razlikuju od seljačkih kuća iz drugih krajeva zbog društvenih razlika koje postoje između Hrvata i Srba.
U svim je tim spomenicima upisana i očituje se zajednička djelatnost pravoslavnih i katoličkih arhitekata. Samo na teritoriju starih srpskih država postoji nekoliko stotina pobožnih zadužbina, a njihova se arhitektura dijeli u tri razdoblja: prvo je ono kneza Stefana Nemanje, za čije se vladavine podižu spomenici bizantskog stila obilježeni romaničkim utjecajem koji je do nas došao s jadranske obale.
Crkve i spomenici jednako su brojni i u zapadnim krajevima, a neki od njih pokazuju karakteristične crte, primjerice u hrvatskoj Zagori gdje je stil koji zovemo gotičkim preživio još i u XVI. stoljeću, ne kao kopija starog stila s karakterističnim lukovima, već kao nastavak tendencija nastalih u gotičko doba.
Iz prvog razdoblja sačuvani su na obalama srpskih rijeka Morave, Ibra i Lima spomenici iz XII. i XIII. stoljeća među kojima se posebice ističe manastir Studenica, izgrađen od mramora, zadužbina Stefana Nemanje, oca svetog Save, koji je prvi poučavao naš narod.
Bizantski i romanički stil ondje se spajaju u dekoracijama na iznimno lijepom južnom portalu. Još jedan spomenik iz tog razdoblja jest crkva Žiča iz XIII. stoljeća koja u jednostavnim linijama jasne i skladne konstrukcije nosi romanički pečat i u kojoj prevladava arhitektonska plastika.
Dok nam je prvo razdoblje podarilo spomenike uglavnom romaničkog stila, u drugom pak nastaju spomenici obilježeni arhitekturom istočnih crkava. Među zadužbinama iz tog razdoblja valja spomenuti i jednu sasvim izvanrednu – manastir Gračanica kralja Milutina koja se zahvaljujući skladu svojih proporcija i kolorita može mjeriti s najljepšim spomenicima srpske arhitekture.
Uz Gračanicu, čiji se skroman sklad odriče plastičnih ukrasa, valja spomenuti i manastir Dečani koji je nedaleko od Peći 1330. podigao Stefan Uroš III. Riječ je o najljepšem srednjovjekovnom srpskom vjerskom spomeniku. Pored toga, taj manastir istodobno predstavlja i najizrazitiji i najljepši balkanski spomenik u kojemu se spajaju umjetnost Istoka i Zapada. Naime, tu je vjersku građevinu po zapovijedi srpskoga kralja podigao – katolički redovnik.
Treće pak razdoblje nosi nacionalni pečat. Najveći broj crkava podigli su knez Lazar i njegov sin Stefan Lazarević, poznat i kao Stefan Visoki. Riječ je o periodu nakon Kosovske bitke 1389. U svjetlu nacionalnog stila, u tom razdoblju najnaglašenije je obilježje eksterijer građevina. Pročelja crkava izrađena su od crvene opeke i raznobojnog mramora, a vrata, prozori i arhitektonski detalji ističu se bogatstvom ornamenata. Najpoznatiji manastir iz tog razdoblja jest Ravanica, no valja spomenuti i crkve u Kruševcu te manastire Ljubostinju i Kalenić. Pojedini dijelovi građevina bogato su ukrašeni ornamentima izvorna, moglo bi se reći i nacionalnog karaktera.
Likovne kompozicije u tim crkvama urešenim divnim freskama mogu se podijeliti u dva razdoblja: jedno pod utjecajem kršćanskog Istoka i drugo u kojem je prevladavao utjecaj talijanskog Zapada.
Ikonostasi, a posebice onaj u manastiru Studenici, do današnjih nam dana predstavljaju lijepe uzore drvorezbarstva.
Izvana se manastiri odlikuju izvanrednom istančanošću isključivo plastičnih ukrasa te se može reći da su među svim jugoslavenskim spomenicima – usprkos utjecaju Istoka i Zapada – upravo oni u najvećoj mjeri zbilja nacionalni.
Dok je na jugoistoku naše današnje države prepoznatljiv utjecaj Bizanta i talijanske romanike, sjeverozapadni su krajevi svojim životom snažnije vezani za Zapad. Stoga romanika i gotika s karakterističnim stilom lukova tijekom srednjega vijeka sve snažnije prodiru u zapadne dijelove našega kraljevstva.
U širenju zapadnih stilova i ukusa u srednjem vijeku na našim krajevima posebno su se istaknuli crkveni redovi. Prvi su bili templari, i to vrlo rano, čiji su samostani pokrivali široko područje, protežući se od Međimurja do Zadra, no čiji spomenici danas nažalost nisu sačuvani. Nakon njih došli su cisterciti, no njihova je civilizacijska uloga bila manje značajna od one pavlina. Sve do ukinuća reda za vladavine cara Josipa II., braća svetog Pavla prvoga pustinjaka, uglavnom plemićkog podrijetla, igrala su značajnu civilizacijsku ulogu, posebice u umjetničkom životu naših zapadnih pokrajina.
Tragovi djelovanja toga reda očituju se u arhitekturi nekih građevina, posebice samostana i crkava u Sloveniji i Hrvatskoj, primjerice u blizini Lepoglave. U periodu kad su jugoistočni krajevi našeg današnjeg kraljevstva trpjeli pod turskim najezdama, tamošnji stari civilizacijski tokovi u velikoj su mjeri bili zaustavljeni ili potpuno uništeni. Nasuprot tome, na zapadu se intelektualni život i kultura razvijaju zahvaljujući tamošnjoj aristokraciji kojoj je stalo do toga da uljepša i oplemeni svoj život, domove, odjeću, oružje i sve svakodnevne predmete.
U manjem broju gradova u zapadnim krajevima – zahvaljujući bratovštinama i cehovima, udruženjima uvezenima sa Zapada – razvijali su se i umjetnički obrti.
Ta su udruženja djelovala neovisnije, prema vlastitim metodama i s vlastitim obilježjima, a svi su njihovi radovi, čak i oni najjednostavniji, bili – usuđujemo se reći – savršeno izvedeni.
Ipak, i u zapadnim se krajevima sve do XVII. stoljeća osjećalo prijetnju i pritisak muslimanskog jarma, a plemstvo je bilo prisiljeno aktivno sudjelovati u borbama protiv turskih prodora. Kad je pak započeo pad osmanske moći pa su snažni valovi zapadne civilizacije – posebice francuske kulture za vladavine Luja XIV. – prodrli u ostale europske zemlje zahvativši sva životna područja, u zapadnim krajevima naše zemlje velik je značaj zadobio francuski barokni stil 18. stoljeća.
Taj barokni stil ne osvaja isključivo palače plemenitaša, vrhunski izgrađene crkve i pobožne spomenike, već zahvaća i našu narodnu umjetnost, a posebice obradu tekstila. Sjaj tog novoga stila koji su viđali u svojim crkvama nesumnjivo je morao – makar nesvjesno – utjecati i na narodni ukus.
No usprkos snažnom širenju baroknog stila u našoj zemlji, primjećujemo da su i određeni stariji stilovi, a posebice onaj gotički, zadržali svoj utjecaj čak i u XVII. stoljeću.
Krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, naši zapadni krajevi bili su usko povezani s Napoleonovom Francuskom. Čitava Slovenija i velik dio Hrvatske bili su pod francuskom vlašću, a budući da Francuzi nisu bili tek puki vojnici kojima je ratovanje bilo jedini cilj, već su kao svoje poslanje shvaćali i širenje civilizacije, ostavili su značajne, još i danas vidljive tragove svog boravka u našoj zemlji. Tako su, primjerice, na ovim prostorima gradili ceste, dvorce i druge građevine, te ih dijelili i organizirali u provincije na koje se pružao njihov utjecaj. Stoga možemo prepoznati velik broj spomenika arhitekture i primijenjene umjetnosti izvedene u empire stilu.
Prva trećina XIX. stoljeća obilježena je svojevrsnom jednostavnošću linija u arhitekturi i produkciji umjetničkih obrta. Riječ je, prije svega, o posljedicama teškoća koje su naše krajeve zahvatile nakon Napoleonovih ratova, posebice manjka novca. Ipak, i ta jednostavnost posjeduje određenu plemenitost.
Materijali od kojih se rade pojedini predmeti još su uvijek prvoklasni, a izrada izvanredno čvrsta i kvalitetna, posebice u slučaju uporabnih kućanskih predmeta. Tehnika ide ukorak s velikim društvenim kretanjima sredine stoljeća, no dok se na Zapadu sve više opažaju fenomeni kao što su industrijalizacija i stvaranje tvornica koje su snažno utjecale na umjetničke obrte u našoj zemlji i prouzročile njihovu stagnaciju, dotle je na mnogim mjestima sustav cehova i pojedinačnih obrta trajao sve do oko 1860. Uže i brže veze uspostavljene razvojem modernog trgovanja dovele su do toga da u drugoj polovici XIX. stoljeća i u našim krajevima sve češće nailazimo na uvezene industrijske proizvode koji počinju konkurirati i potiskivati kvalitetne proizvode naših domaćih obrtnika.
Zapadnjački utjecaj sve snažnije prevladava i na području arhitekture te i u nas prepoznajemo isto ponavljanje starijih stilova koje je na Zapadu započelo zbog nemogućnosti da se iznađe novi umjetnički izraz.
Građevine koje niču u XIX. stoljeću izvedene su u renesansnom, baroknom i rokoko stilu, no primijetit ćemo i gotičke linije. Zapad pak nastoji raskinuti sa svim tim istrošenim, neprikladnim, tradicionalnim oblicima koji su bili cijenjeni sve do druge polovice XIX. stoljeća.
Posvuda se očituje težnja prema novim i prikladnijim formama, vodi se računa o novim građevinskim materijalima, željezu, staklu i betonu.
Nakon završetka pripremnih studija u našim krajevima, domaći studenti arhitekture odlaze pohađati visoke škole u inozemstvu, što pak znači da će njihovo kasnije djelovanje biti obilježeno zapadnjačkim utjecajem. Sva naša arhitektura toga razdoblja stoga nužno nalikuje arhitekturi zapadnih zemalja. Nadalje, jasno je da se ne pojavljuju – niti bi se mogli pojaviti – originalni izumi koji bi bili u skladu s motivima naše narodne umjetnosti ili pak iz nje proizlazili, izuzev nekolicine pokušaja bez većeg uspjeha. Nasuprot tomu, seljačke kuće imaju izrazito nacionalan karakter. Budući da naši krajevi obiluju tolikim šumama, kuće u Srbiji, Bosni, Hrvatskoj i posebice u Sloveniji uglavnom su izgrađene od drva. U potonjoj se regiji još i danas gradi velik broj kuća u starom tradicionalnom stilu, dok se u drugim krajevima ipak više upotrebljava crijep i kamen.
U ornamentici također – u rasporedu boja i linija, a posebice u obradi drva i tkanju – primjećuje se jedna specifična nota, sasvim poseban karakter koji se mogao još snažnije razviti u smjeru čisto nacionalnog izraza i koji te predmete razlikuje od produkcije drugih zemalja. Stoga su obrtnici koji su se i dalje bavili ručnim radom zahvaljujući bogatstvu umjetničkog instinkta našeg naroda mogli snažno potaknuti i umjetničke obrte susjednih zemalja, odnosno, bolje rečeno, umjetničke obrte općenito.
Kao što smo već rekli, moderna dekorativna umjetnost kod nas je još u povojima, iako iza sebe ima bogatu tradiciju u vidu stvaralaštva seoske narodne umjetnosti i gradskih cehova. No njezin je razvoj omela industrijalizacija gotovo svih gradskih obrtničkih zanimanja. Pojava stroja i industrijaliziranih obrta posvuda su počeli istiskivati svaki ljudski rad i narodno obrtništvo.
Oko 1890. javlja se težnja za ponovnim oživljavanjem obrtništva. Kako bi im se dao zamah, izlagana su remek-djela našeg umjetničkog obrtništva, a posebice ona iz starijih vremena, na izložbama u Parizu, Londonu, Berlinu, Münchenu, Beču, St. Louisu, u Švicarskoj i tako dalje. Vidjevši raskoš boja i ornamentalnih crteža na našim radovima, svijet je osjetio da je riječ o uistinu izvornoj umjetnosti. No pritom su procijenili da je dovoljno prenositi te uzorke na suvremenu odjeću, u najboljem slučaju tek neznatno oplemenjene. Stoga su velike moderne tvornice počele u velikim količinama proizvoditi tkanine ukrašene našim ornamentima. Naši su tepisi ušli u modu pa se stoga pokušalo obnoviti umijeće izrade tepiha. U kratkom se roku počelo izrađivati nebrojene sagove osmišljene prema našim narodnim uzorima. Zahvaljujući tim inozemnim uspjesima, obrti su se počeli oživljavati i u nas te su u svrhu njihovog razvoja osnivane strukovne škole, kao i zadruge, posebice ženske, kako bi se osnažilo i očuvalo primijenjene umjetnosti i nacionalne obrte u svim važnijim gradovima našeg kraljevstva. U tim su se nastojanjima posebice istaknule obrtničke škole u Zagrebu, Splitu i Ljubljani, te organizacije poput „Kola srpskih sestara“ i „Ženskog društva“ u Beogradu, kao i slične druge u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu, Sarajevu, Ljubljani, Petrinji i tako dalje. S najvećom predanošću i izvanrednim uspjehom te organizacije danas djeluju kako bi se pod njihovim pokroviteljstvom i vodstvom prepoznala vrijednost radova savršeno izvedenih u različitim granama umjetničkih obrta.
U to se doba pojavio znatan broj izvanrednih umjetnika koji su se istodobno osjećali shvaćenima i cijenjenima. I premda umjetnost u pravom smislu kod nas postoji isključivo u vidu transplantacije, naši su umjetnici problem primijenjene umjetnosti shvatili nacionalno, te su svi – arhitekti, slikari, kipari – počeli stvarati nove oblike. Posebno se istaknula izrada namještaja. Njihov uspjeh na tom području svjedoči o ozbiljnim naporima s ciljem da se u nas pridonese razvoju industrijskih umjetnosti i primijenjene umjetnosti.
U obradi metala posebice se ističe zlatarstvo u Splitu, Dubrovniku, Livnu, Tuzli, Sarajevu, Mostaru i Prizrenu; lijevanje zvona u Ljubljani i Zagrebu; te obrtništvo za kovane predmete i filigranstvo u obrtničkoj školi u Splitu.
Lončarstvo i izrada keramike razvijeni su u Velesu, Pirotu, Hrvatskoj zagori, Lici i Sloveniji gdje se najviše svode na produkciju svakodnevnih predmeta. Industrija keramike cvate u Petrovcu, u Nemškoj Dolini, Celju i u Sloveniji gdje su smještene najbolje tvornice u kraljevstvu. U tim se tvornicama upotrebljava naše narodne, ali i druge motive poput japanskih, maurskih ili renesansnih.
Ondje se proizvode i predmeti od porculana i fajanse. Vaze, žardinijere, tegle, svijećnjaci, bombonijere, vrčevi, servisi za čaj i za kavu, tanjuri i pladnjevi proizvode se i za izvoz. Tvornica „Zagorka“ u Bedekovčini u Hrvatskom zagorju među ostalim proizvodi i svojevrsne građevinske pločice. U novoosnovanoj keramičkoj radionici pri Likovnoj akademiji u Zagrebu nastaju umjetnički dekorirani proizvodi koji su i ovdje izloženi. Što se pak tiče staklarske produkcije, valja spomenuti tvornice u Hrastniku, u blizini Zidanog Mosta u Sloveniji, u Daruvaru u Slavoniji i Paraćinu u Srbiji, koje uglavnom proizvode predmete za svakodnevnu upotrebu. Industrija obrade kamena posebno je razvijena u primorskim pokrajinama, osobito na dalmatinskim otocima Braču i Korčuli koji već dugo izvoze obrađeni kamen.
U toj industriji prije svega valja istaknuti raznobojne dalmatinske mramore od kojih je izrađen velik broj venecijanskih palača i drugih zgrada i palača u Italiji, pa čak i na Orijentu. Dioklecijanova palača u Splitu izgrađena je od vapnenca s otoka Brača. Klesarstvo je u Dalmaciji bilo veoma rašireno sve do unazad dva ili tri stoljeća. Pad industrije obrade kamena započeo je s razvojem proizvodnje cementa i umjetnog kamena.
U obradi drva u prvom planu nalazimo proizvode radionica primijenjenih umjetnosti pri Likovnoj akademiji u Zagrebu te u školama primijenjenih umjetnosti u Zagrebu i Splitu.
Valja spomenuti i radionice i tvornice u Sarajevu u kojima se za dekoraciju raznih predmeta, posebice namještaja, s više ili manje ukusa koriste narodni motivi. Ta se grana industrije u nas izvrsno razvila, pa i mnoga privatna poduzeća u drvu proizvode djela istinske umjetničke vrijednosti. Naša zemlja obiluje šumama pa se stoga uspješno razvijaju svi umjetnički obrti koji kao glavnu sirovinu koriste drvo.
Pored toga, ti predmeti od rezbarenog drva – baš kao i narodni vez ili pak narodne pjesme – svojom jednostavnošću i urođenim smislom za umjetnost otkrivaju samu dušu našega naroda kojemu sve intelektualne i umjetničke tvorevine predstavljaju svojevrsne odgovore na duhovne ili moralne potrebe.
One koji promotre naše rezbarije zadivit će izvanredno bogatstvo motiva, tim više što je sve izrađeno dlijetom i običnim nožićem. Osobito se drvorezbarstvo razvilo u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini gdje su u cijelosti sačuvani najstariji motivi, upotrebljavani posebice na tabureima i niskim sjedalima u Konjicu te na škrinjama i drugom namještaju u Dalmaciji i Hrvatskoj.
U Sloveniji se pak pojavljuje takozvana „suha roba“, tradicionalna metoda obrade drva kojom se bavi oko četrdesetak sela, izrađujući drvene tanjure, pladnjeve, žlice, sita, lopatice i drugo.
U brojnim krajevima, a posebice onima koji obiluju vodama i gdje raste bijela vrba (Salix alba), sačuvalo se i umijeće izrade pletenih predmeta, odnosno košaraštvo, do te mjere da u Sloveniji predstavlja značajnu gospodarsku granu. Zahvaljujući vrsnim školama košaraštva, taj se umjetnički obrt snažno razvio, a obilna proizvodnja otvorila je i vrata inozemnih tržišta, posebice onih sklonih primjeni naših narodnih motiva. U vezi s tom industrijom razvila se i izrada slamnatih šešira. Slama se pored toga upotrebljava i za izradu svakovrsnih drugih predmeta kao što su korpe i prostirke. Lijepi se efekti na tim predmetima dobivaju i bojanjem slame. U kamniškom se kraju proizvodnja tih predmeta razvila toliko silovito da se ondašnja roba sada šalje i na najveća inozemna tržišta. Još jedna posebnost slovenskih krajeva je i proizvodnja oružja, točnije graviranih, cizeliranih i umjetnički ukrašenih pušaka. Majstori tog obrta obrazuju se u obrtničkoj školi za izradu oružja u Ljubljani.
U novije vrijeme u industrijskim umjetnostima primjećujemo težnju primjene narodnih motiva na staklo. Domene bojanja uskrsnih jaja i šaranje tikvica ne predstavljaju značajniju gospodarsku djelatnost, no valja istaknuti ljepotu ondje korištenih umjetničkih motiva koji bi se mogli primijeniti na nekim drugim materijalima u industrijskoj umjetnosti.
Tikvice izrazito raznolikog raspona oblika naš narod voli ukrašavati svakovrsnim ornamentima te ih upravo u tu svrhu i uzgaja. Najčešće se koriste geometrijski i vegetativni motivi. Prepoznajemo i vijence, male kružne prozorčiće, zvjezdice i druge crteže. Najčešći geometrijski uzorci su ravne, krivudave i valovite linije, kvadrati, trokuti, rombovi, deltoidni i kružni oblici. Najčešći motivi iz biljnog svijeta su grančice, listovi hrasta ili lipe, cvjetovi tulipana, ruža, lipe, jagode, žirovi i drugo. Crteži i ornamenti na tikvicama različito su obojeni, no najčešće se upotrebljavaju crvene i žute nijanse. Takva vrsta ukrašavanja tikvica posebno je raširena u Sloveniji i u Posavini.
Kuhinjsko posuđe u našim krajevima obično je bakreno. Glasoviti su kotlari iz Sarajeva i južne Srbije, a predmeti koje izrađuju cijenjeni su u inozemstvu. Bakar se ne upotrebljava isključivo za posude za kuhanje, već se od njega u velikim količinama izrađuju i vaze te ukrasno stolno posuđe bogate obrade, gravirano, pokositreno, cizelirano i ažurirano. Motivi na tim predmetima katkada su sasvim orijentalni. Štoviše, u toj se vrsti ornamentike razvio izrazito živ i bogat stil. Najljepši proizvodi izvedeni u toj tehnici su kadionice s perforiranim kupolastim poklopcima, zatim vrčevi za vodu s posudama, svjetiljke s iskovanim poklopcima, džezve te pladnjevi za jelo. Umijeće obrade bakra dolazi s Orijenta, no najprije se razvilo u južnoj Srbiji.
Pored bakrokotlarstva i zlatarstva, izrazito je razvijeno i umijeće obrade srebra. Iako izvedeni veoma primitivnim alatima, ti su filigrani zbog svoje ljepote veoma cijenjeni i traženi na stranom tržištu. Umijeće filigranstva u naše je krajeve dijelom došlo iz Venecije, a dijelom i s Orijenta. Danas je na cijeni posebice u Dalmaciji, Bosni i Srbiji. Inkrustacija je ukrašavanje i oplemenjivanje drvenih predmeta poput štapova, okvira, nakita i drugog umetanjem zlatnih ili srebrenih žica. To se umijeće osobito razvilo u Bosni i južnoj Srbiji.
Valja također spomenuti i da se takvim tipom ukrašavanja ne bave isključivo obučeni obrtnici već i seljaci.
Pored umetanja ukrasnih metalnih elemenata u drvo, raširena je i inkrustacija zlata ili srebra na čelik. Taj se postupak naziva damasciranje. Brojni primijenjeni umjetnici koji polaze naše obrtničke škole izrađuju veoma lijepe radove tom tehnikom koja je nekoć u našim krajevima bila snažno razvijena. Naime, damasciranjem su obrtnici nekoć urešavali puške, mačeve ili sablje, a sada se na taj način ukrašavaju razni predmeti od bakra, srebra i drugih metala ili materijala.
Kožna industrija u Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji snažno se razvija već stoljećima. Poznati su radovi naših sedlara i kožara koji izrađuju izrazito lijepo ukrašene ženske torbice i druge predmete za svakodnevnu upotrebu.
U umjetnosti tkanja, pored ženskih udruženja o kojima smo već govorili, valja istaknuti i tkalačke i veziljske tvornice u Sarajevu, manufakture za izradu tepiha u Sarajevu i Pirotu, škole za čipkarstvo na otocima Krku i Rabu, kao i u obrtničkoj školi u Splitu. Druga središta nalazimo u Sloveniji, u Ljubljani i u okolici Rakeka.
U Srbiji, Bosni i Sloveniji u prvi plan iskače tekstilna industrija zajedno s umjetničkim obrtima koji su s njom usko povezani, poput vezenja, pletenja ili čipkarstva, pri čemu svaka provincija ima vlastitu specijalnost.
Pored domaće radinosti tkanja koja je za cilj imala proizvodnju odjeće za ukućane, u našoj se zemlji razvilo i vezenje. Vunu korištenu za vezenje žene su prele u vlastitim domovima i potom je bojale jednostavnim, ali iznimno kvalitetnim bojama biljnoga podrijetla.
Sudeći prema sačuvanim vezovima, najstariji su uzorci bili od crne vune, a kasnije se javljaju i u različitim drugim bojama, ali osobito u crnoj, crvenoj i plavoj.
S vremenom se uvelike proširio i bijeli vez, posebice korišten za žensku odjeću bogato urešenu zlatom. Po ljepoti ukrasnih vezova poznati su i seljački ovčji kožusi. Pored mnogobrojnih vezenih ornamenata, ti su se ogrtači dekorirali i ukrasnim kožnim prišivcima.
U domaćinstvima se izrađivalo i kratke pletene ogrtače, što je pak u Sloveniji pogodovalo i nastanku danas veoma uspješne industrije.
Umijeće čipkarstva odavna je prisutno u mnogim našim krajevima, no ljepotom izrade posebice se ističu Dalmacija, Hrvatska i Slovenija. Neki od sačuvanih modela slovenske čipke potječu još iz XV. stoljeća. Zbog svoje izvanredne ljepote, čvrstoće i umjetničkog savršenstva, čipka se mnogo izvozi.
Koriste se biljni motivi poput drveća, grana, cvijeća u posudama i raznih listova, no česti su i stilizirani životinjski motivi.
Spomenimo još i krasne seljačke vezove izrađene veoma jednostavnim alatima. Naši nepismeni seljaci u umijeću vezenja ostvarili su savršena djela. Upravo u tom mediju najbolje su izrazili sve bogatstvo svoje duše i svoju prirodnu nadarenost. Nesputani bilo kakvim formalnim ograničenjima, umjeli su postići istinske dekorativne učinke i stvoriti prava umjetnička djela. Određeni stari uzorci koje su koristili otkrivaju izuzetno razvijen ukus i savršen osjećaj za kombiniranje boja i oblika.
Promatrajući te radove osjećamo da su u svoj vez unijeli čitavu svoju seljačku dušu. Pored toga, to se umijeće zadržalo u granicama tradicionalnih pravila kombiniranja motiva i boja koja su u nekim krajevima bila toliko jasno sistematizirana da se prema vezu lako može prepoznati odakle potječe.
Primjerice, mlade žene u nekim krajevima na malim ukrašenim torbama nose motive grana ili cvijeća, dok se torbice starijih mogu prepoznati prema simbolima kućanskoga života. Muškarci pak na torbama nose crteže vitezova, jelena i lovaca koji simboliziraju snagu.
Kao i u drugim krajevima, u najstarija se vremena kod nas za ukrašavanje isprva rabilo geometrijske motive da bi se kasnije počelo koristiti simboličke ornamente. Ti potonji danas pak ponovno nestaju jer vraća se težnja geometrijskim motivima.
U našem narodnom vezu primjećujemo pojavu festona koji se rabe i u čipkarstvu i u drvorezbarstvu. Zapazit ćemo pored toga i crteže raspoređene u uzastopnim nizovima, nastale prema jednom ili više geometrijskih likova, kao i druge biljne motive.
Na području dekorativnih umjetnosti u našoj zemlji najvažnije mjesto pripada tkanju. Umijeće ornamenta kakvo se pojavljuje na vezovima, platnima, tepisima i čipkama našega naroda stoga se prometnulo u trajni predmet proučavanja kako bi se izvuklo uspješne aplikacije za primijenjene umjetnosti i modernu industriju.
S obzirom na to da je stil uvijek odraz vremena, što pak znači da se usporedno s njime i mijenja, u nacionalnoj ornamentici oblici su se također mijenjali i preobražavali iz epohe u epohu, u skladu sa zahtjevima vremena i u potrazi za novim oblicima.
Nacionalni stil nastao je pod utjecajem različitih stranih motiva, no svejedno je uvijek izražavao najintimniju misao i najdublji osjećaj našega naroda. Promotrite, primjerice, vezove koji krase ženske prsluke i vidjet ćete da ti ornamenti nipošto nisu puka imitacija.
Naša nacionalna ornamentika djelo je ženskih ruku što joj daje sasvim poseban karakter, čak i ako je promatramo onakvom kakva se pojavljuje u posljednjim stoljećima. Obilježena je velikim bogatstvom i iznimnom raznolikošću ornamentalnih kompozicija.
Na tepisima pak prevladavaju geometrijski atributi. Tehnika nije složena ni zamršena, već je sve lijepo i skladno organizirano, bez elemenata koji bi se nadavali pretjeranima ili prenatrpanima, iako je čitava površina ispunjena.
Krasni radovi takvog tipa nastaju sve do 1848. godine kada čistoća naše nacionalne ornamentike počinje opadati usporedno s razvojem tvorničke proizvodnje i početcima snažnijeg utjecaja mode. U tom modernom razdoblju umijeće ornamenta više ne izražava karakter našega naroda. Radovi iz tog doba svode se na nespretne primjene narodnih motiva na moderne teme. Tako, primjerice, zapažamo nove oblike grupiranja narodnih motiva na tepisima i tkanim radovima iz toga vremena.
Nasreću, to je razdoblje kratko trajalo jer smo se nakon određenog broja godina lutanja u potrazi za novim izrazima vratili našoj ornamentalnoj umjetnosti. Naš se nacionalni ukus za ornamentiku uistinu pokazao dobro uskladivim s modernim umjetničkim težnjama no svakako pod jednim važnim uvjetom: onaj tko se želi okušati u takvom obliku prilagodbe naprosto mora poznavati i istinski osjećati sav čar naše ornamentalne umjetnosti.
Industrija tepiha u Srbiji, Bosni, Hercegovini i u Banatu u zadnje se vrijeme veoma razvila te se ubraja među najznačajnije grane tekstilne industrije tih krajeva. U Srbiji je glavno središte Pirot, u Bosni Foča, u Hercegovini Gacko, Bileća, Stolac i Trebinje, a u Banatu Veliki Bečkerek. Pored ovih mjesta postoje i druga središta poznata po izradi tepiha, no u gradovima koje smo naveli proizvodnja se toliko razvila da je dostatna čak i za izvoz.
Posljednjih godina osnovan je i veći broj manufaktura za izradu tepiha, kao što su tvornice u Sarajevu, Pirotu i Velikom Bečkereku.
Tepisi se u nas tkaju na prilično jednostavnim tkalačkim stanovima, a odlikuju se veoma uspjelim skladom boja. Motivi su geometrijski, biljni ili životinjski, materijal koji se koristi je pređena vuna, posebice u starijim vremenima. Boje su se dobivale od biljaka i kore stabala, što je tonovima davalo poseban prirodni sklad.
Moderna manufaktura tepiha u Velikom Bečkereku koristi slovenske motive koji se slažu s motivima glasovitih i široko raširenih pirotskih tepiha, kao i onih vojvođanskih. Veliki Bečkerek te motive primjenjuje u mehaničkoj izradi tepiha i za neke vlastite posebne varijetete, no uvijek uz uspio i promišljen sklad boja. Tehnika izrade varira s obzirom na mjesto: slovenski se tepisi izrađuju po kermanskoj tehnici ili po jednostavnijoj smirnskoj tehnici, dok bosanski tepisi oponašaju kavkaske i azijske od kojih preuzimaju i većinu motiva.
S tehničkog gledišta, tepisi se izrađuju na malim tkalačkim stanovima. Isto vrijedi i za vreće i bisage. Potonje se osobito izrađuju u Lici minucioznijim postupcima i u tamnim tonovima, kao i tepisi tkani u Dalmaciji i Bosni.
Krojači odjeće za narod upotrebljavaju serž za izradu raznobojnih ogrtača. Izrađuju i ženske i muške prsluke od crvenog ili plavog sukna. Pored toga, te jednostavne odjevne predmete umiju izvesti i ukrasiti obrubima i porubima od finijeg sukna crvene, zelene ili plave boje koji na ovratnicima i rukavima poprimaju zvjezdaste, spiralne ili stilizirane lisne motive.
Krznari pak izrađuju muške i ženske ogrtače, kapute i kožuhe. Uglavnom upotrebljavaju bijele ovčje i janjeće kože, rezane i obrađene tako da krzno ostaje s unutarnje strane. Osim toga, svi su ti odjevni predmeti ukrašeni prišivcima i obrubima od raznobojno obojenih koža. Ženska se krzna posebice obogaćuju ružama, gumbima pa čak i sitnim komadima stakla. Nadalje, krznari izrađuju i ćemere, svojevrsne kožne pojaseve različitih širina i opremljene tobolcima. Izrađuju i kožne vreće i velike novčanike na koje primjenjuju nacionalne motive i koje ukrašavaju raznim ornamentima poput kožnih traka i prstenova.
Drugi krojači, takozvani terzije, izrađuju vanjsku odjeću za muškarce i žene. Riječ je o istinskim umjetnicima koji s izvanrednom preciznošću izvode veoma lijepe i bogate ornamente koje prvo iscrtavaju sapunastom kredom. Najraskošniji među tim odjevnim predmetima takozvane su dolame i duge tunike. Za njihovo ukrašavanje u vezu se koriste lisni i cvjetni motivi, vitice i motivi fantastičnih životinja izvezeni jednom niti i u istoj ravnini.
U Bosni je također razvijena i pozamanterija. Proizvode se gajtani, ukrasne vrpce i brojni drugi predmeti izvedeni sa savršenim osjećajem za boju i crtež.
U ovom kratkom pregledu naveli smo grane naših primijenjenih umjetnosti koje se u nas ponekad razvijaju u obliku domaće radinosti, a ponekad, u određenim krajevima, i kao velika i uspješna industrijska poduzeća. Kako bismo stvorili cjelovitu sliku, moramo još spomenuti i grafičke umjetnosti, knjigoveštvo, kartonažu, pozlatarstvo i uzgoj cvijeća. Umijeće graviranja i tipografija snažno se razvijaju zahvaljujući sve većem broju radova naših mladih umjetnika.
Obrtničke grane o kojima smo ovdje govorili sve se više oslobađaju stranog utjecaja te se čini da ćemo uskoro imati potpuno samostalnu i originalnu industriju primijenjenih umjetnosti. Ovaj prikaz nadalje dokazuje da smo umjeli sačuvati sve grane obrta i primijenjenih umjetnosti čija tradicija na našim prostorima seže daleko u prošla stoljeća. Njihov se razvoj nastavlja i danas kad su osigurani svi uvjeti potrebni da uistinu procvatu.
Brz razvoj moderne industrije uzrokovao je da je u nekim krajevima domaća radinost bila zanemarena, a zbog oponašanja stranih uzora, morala je proći i kroz razdoblje kad se prestala razvijati. Nastupilo je čak i razdoblje kada je narodna umjetnost naprosto vegetirala i kada su se za nju zanimali tek jednostavni seoski umjetnici koji su skupljali i tako sačuvali golemo bogatstvo našeg nacionalnog umijeća ornamenta. Prikupljajući ta dragocjena djela sve do najnovijih vremena, čak ni oni sami nisu znali što će točno s njima učiniti. Moćnije susjedske zemlje u međuvremenu su već odavna koristile ne samo vlastita narodna blaga, već i motive naših seljaka, i to u najrazličitijim granama industrijskih umjetnosti.
Oslobođenje našega naroda i ostvarenje našega nacionalnog jedinstva prirodno su doveli i do potpunog oslobađanja naše industrije primijenjene umjetnosti od stranih utjecaja. Uostalom, taj se zadatak čini lakim sagledamo li nevjerojatno bogatstvo motiva iz naših domaćih radinosti koji su brižno prikupljeni i gotovo ljubomorno čuvani u etnografskim muzejima i muzejima primijenjene umjetnosti u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani. Danas se posvuda pojavljuju društva i udruženja koja za jasan cilj imaju razvijanje i promicanje ukusa za vez, ručne radove, drvorezbarstvo, obradu kože, keramike, kamena i srodne djelatnosti. Sa svih se strana sustavno radi na buđenju ljubavi prema našoj nacionalnoj umjetnosti i domaćoj radinosti; proizvodi jednoga i drugoga srodni su i po tehnici i po postupcima izrade, kao i po potrebama kojima služe. A rezultat svih tih napora i poticaja uvijek je isti: postići uskrsnuće, renesansu našega kulta ljepote, sklada linije, crteža i boje.
Ovaj je izložba zasad tek svojevrsno obećanje koje ćemo morati ispuniti u slobodi i radom. Tako ćemo zahvaljujući mladim silama našega naroda moći popuniti praznine i nadoknaditi zaostatke u razvoju koji su tijekom prošlih stoljeća zadesili našu civilizaciju.
(S francuskog preveo Jakob Filić)
