Zbirka bjelokosti – Portretne minijature

Jasmina Fučkan, muzejska savjetnica, voditeljica Zbirke kiparstva i Zbirke bjelokosti

U odnosu na temeljne, obimnije zbirke Muzeja, zbirka bjelokosti predstavlja brojčano skromnu no zaokruženu cjelinu artefakata izrađenih od bjelokosti i drugih koštanih materijala. Heterogena cjelina predmeta većim udjelom europske i neznatnim dijelom azijske tradicije, datira iz razdoblja od 17. do kraja 19. stoljeća. Profil zbirke uvelike je određen otkupom privatne zbirke značajnog osječkog izdavača i kolekcionara Jakoba Franka (1840. – 1905.) za Muzej 1906. godine. Nju su činili umjetnički predmeti i artefakti kojima su u svakodnevnom životu bile namijenjene različite uloge.

U kulturnom presjeku zbirka danas odražava šarolikost predmetnog svijeta povezanog s osobnim potrebama i aspiracijama, s reprezentativnim i funkcionalnim zahtjevima, od umjetničkog izražavanja posredstvom oblikovanja koštanih materijala i potrebe za dekorativnim oplemenjivanjem interijera do čiste funkcionalne izrade. Unutar skupa uporabnih i dekorativnih predmeta profanog i sakralnog sadržaja, nailazimo na reljefe, minijaturne portrete i biste, figurine, raspela, kućne oltariće, svijećnjake, pečatnjake, dugmad za manžete, drške za suncobrane i štapove za šetnju, razne spremnice, burmutice, bočice, novčanike, dalekozore i različite igre poput pločica za domino ili figura za šah.

Osobito su zanimljivi portreti u minijaturi. Oni čine zasebnu umjetničku formu i imaju vlastitu povijest, koja počinje s pojavom antičkih kameja te pripada prvenstveno tzv. pred-fotografskom vremenu premda i s pojavom fotografije, umijeće izrade portreta na minijaturnim formatima ne prestaje intrigirati društveni ukus. Važna sastavnica popularne vrste dekorativnih umjetnosti 19. stoljeća, minijaturna poprsja u punom volumenu tada su uvelike zastupljena u produkciji sitne plastike u biskvit porculanu i obradi bjelokosti. Ona su nezaobilazni element u stilskom oplemenjivanju interijera plemićkih i građanskih domova i likovna vrsta u kojoj se sastaju komemorativni i dekorativni aspekti umjetničke reprezentacije. O recepciji kvalitativnih dosega portretistike u ono vrijeme, izravno govori i stav Gotffrieda Sempera iz 1851. godine „Poprsje i portretni kip još su uvijek najzdraviji dio plastike našeg vremena (…).“ (SEMPER, Gottfried. Kunst und Industrie, 1851., str. 29.).

Minijaturna poprsja u reljefu ili punom volumenu imala su značajnu ulogu ne samo u sferi privatnog sentimenta, kako nam pokazuju izloženi portreti nepoznatih dama i gospode, među kojima je od osobite važnosti kompozicija obiteljskih portreta oko središnjeg medaljona s likom svetice mučenice (sv. Adele?), vjerojatno obiteljske zaštitnice supružnika i njihove četiri kćeri, već i u sferi diplomatskih gesti kao pokloni kojima su primjerice članovi austrijske vladajuće dinastije Habsburgovaca iskazivali svoju zahvalnost ili naklonost pripadnicima plemstva. Stilski govor ovih minijatura obilježen je harmonijom klasične kompozicije i životnosti bidermajera koje dišu u realistički intoniranim detaljima fizionomija, frizura i odjeće.

Među prikazima znamenitih političkih osoba, u zbirci su uz figurinu bana Josipa Jelačića (1801. – 1859.), posebice značajna poprsja predstavnika carske i kraljevske dinastije poput cara i kralja Franje I. (1768. – 1835.) te njegove braće nadvojvode Karla (1771. – 1847.) i nadvojvode Johanna (1782. – 1859.). Ove bjelokosne rezbarije predstavljaju odraz dvorske promidžbe te su po svoj prilici importi iz većih proizvodnih središta Austrijskog carstva. Izradili su ih obrtnici koji su se pri izradi portreta koristili likovnim predlošcima, zahvaljujući kojima danas možemo pratiti migraciju istovjetnih motiva iz porculana u bjelokost i obrnuto. Premda biste Franje I. i nadvojvode Karla nisu sačuvane u cjelovitom izvornom stanju te su s vremenom premještene na nove postamente izrađene od celuloida, usporedbom sa srodnim primjercima u zbirkama drugih muzeja (poput primjerka u zbirci opatije Klosterneuburg, KG 151), uviđamo da se radilo o klasicističkim kubusima pravokutnog oblika s jednostavnim profilacijama i reljefnom rezbarijom lovorovog vijenca na frontalnoj strani. Produkcija druge polovine 19. stoljeća zastupljena je reljefnim prikazima europskih vladara poput Friedricha II. Velikog (1740. – 1786.), Franje Rakoczyja II. (1676. – 1735.) i Marije Stuart (1542. – 1587.) iz zbirke Salamona Bergera, koji su, možda i kao dio iste serije, izrađeni od rožine u duhu historicističkih tendencija k afirmaciji statusa nacionalnih ikona.