Zbirka keramike – Porculan

Dr. sc. Marina Bagarić, muzejska savjetnica, voditeljica Zbirke keramike, Zbirke arhitekture i Zbirke oslikane kože

U skladu s definicijom pojma keramike, koji podrazumijeva sve proizvode od gline, oblikovane i potom očvrsnute pečenjem, muzejska zbirka obuhvaća široku lepezu tipova predmeta – od antičkih glinenih uljanica do suvremene keramoskulpture. Između tih dviju krajnjih točaka nalazi se 9.500 umjetnina razvrstanih u podzbirke po keramičkim vrstama i po namjeni.

Podzbirka porculana – najskuplje keramičke vrste – zaokružena je cjelina unutar muzejske zbirke s dominacijom proizvoda bečke manufakture. Povijest te manufakture moguće je pratiti na muzejskim eksponatima: od predmeta nastalih u prvim godinama rada manufakture (‘razdoblje Du Paquiera’) do raskošno ukrašenih predmeta iz prve polovine 19. stoljeća. Osim proizvoda bečke i najstarije europske – meissenske – manufakture u Zbirci se nalaze i predmeti nastali u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća u njemačkim, francuskim i talijanskim manufakturama, te porculan iz 19. i 20. stoljeća proizveden u manufakturama i tvornicama Češke, Mađarske, Skandinavije…

Majolika je keramička vrsta koju povezujemo s talijanskim manufakturama, a karakterizira je primjena kositrene ocakline. U podzbirci majolike zastupljeni su ukrasni i uporabni predmeti proizvedeni od 15. do 18. stoljeća u Faenzi, Savoni, Pesaru, Veneciji, Urbinu, Castelliju. Skupinu proizvoda južnoeuropskih manufaktura majolike u zbirci upotpunjavaju španjolske oplatne pločice i vrijedni portugalski azulejos. Profil zbirke omogućuje njihovu komparaciju s proizvodima zapadno- i srednjoeuropskih manufaktura (Delft, Holič) nastalima u isto vrijeme, a koje obuhvaćamo pojmom fajansa.

Podzbirke kamenine i kamenjače sadrže predmete nastale od kasnog 18. do ranog 20. stoljeća, većinom podrijetlom iz Engleske koja u to vrijeme prednjači u proizvodnji posuđa i ukrasa od tih dviju čvrstih, otpornih i razmjerno jeftinih novih keramičkih smjesa. U podzbirci su i proizvodi hrvatskih manufaktura kamenine – Krapine, osnovane oko 1800. godine i Zagreba, osnovane 1828. godine kao i mala grupa radova polaznica Keramičkoga tečaja Obrtne škole, nastala između 1884. i 1892. godine.

Podzbirka građevinske keramike podrazumijeva sve keramičke proizvode koji u arhitekturi imaju funkcionalnu i dekorativnu namjenu – pločice, panoe, reljefne i plastične fasadne ukrase, crjepove, pećnjake i peći. Većina predmeta u ovoj podzbirci potječe iz zagrebačkih interijera i eksterijera i najčešće je proizvedena u lokalnim tvornicama i manufakturama (Kallina, Zagorka, Pospišil, Keppert, Pilot).

Podzbirku moderne i suvremene keramike čine djela hrvatskih umjetnika – keramičara, ali i slikara i kipara koji su se izražavali i u mediju keramike. Djela Hinka Juhna, Jelene Babić i Luje Bezeredija iz 1920-ih godina svjedoče o visokim umjetničkim dometima “pionira” hrvatske autorske keramike. U istom razdoblju nastaju i keramičke skulpture čiji su autori slikari Ernest Tomašević, Nevenka Đorđević, Oton Postružnik, Ivan Tabaković. Keramičarke Blanka Dužanec, Marta Plazzeriano, Vlasta Baranyai, Stella Skopal školovale su se i usavršavale u inozemstvu, a zaslužne su za organizirano školovanje keramičara u Zagrebu. U podzbirci su zastupljeni i suvremeni autori – od pripadnika starije i srednje generacije do predstavnika najnovijih tendencija u umjetnosti oblikovanja keramike.

Način dobivanja porculana otkriven je u Europi 1710. godine u Dresdenu, na dvoru kneza Augusta Jakog. Unatoč strogim zabranama otkrivanja arkanuma, već od 1719. godine počinje proizvodnja porculana u manufakturi Claudiusa Du Paquiera u Beču, a slijede manufakture u Francuskoj i Italiji. Sredinom 18. stoljeća utemeljen je i niz njemačkih manufaktura. U Rusiji je rad prve manufakture porculana potaknula 1744. carica Elizabeta, kći Petra Velikog. Industrijska revolucija u 19. stoljeću imala je velik utjecaj na tržište porculana: otvaraju se nove manufakture, modernizira se proizvodnja u starima. Ipak, ne uspijevaju sve stare europske manufakture izdržati zahtjeve vremena i pojavu nove, jeftinije, konkurentske robe. Između ostalih, bečka se manufaktura porculana zatvorila 1864. godine. “Preživjele” manufakture prihvaćaju krajem 19. i tijekom 20. stoljeća suvremena kretanja u umjetnosti, a poznati umjetnici i dizajneri trajno ili povremeno surađuju u oblikovanju i oslikavanju porculana. Porculan se u Hrvatskoj proizvodio od 1953. godine u tvornici Jugokeramika u Pojatnom (Zaprešić).

Umjetnine iz muzejske podzbirke porculana birane su za izložbu u Osijeku prema dva kriterija – kriteriju estetske reprezentativnosti i kriteriju ilustrativnosti za europsku „porculansku povijest“. Najviše je izloženih predmeta nastalo u Manufakturi porculana u Beču, koja je u podzbirci i najzastupljenija, a slijedi je Manufaktura porculana Meissen. Na izloženim proizvodima ovih dviju najstarijih manufaktura i odabranih njemačkih, engleskih, ruskih i danskih manufaktura moguće je slijediti tehnološki razvoj i stilske mijene u oblikovanju porculana, od baroka do modernizama 20. stoljeća. Od ukupno dvadeset eksponata u ovoj dionici izložbe, pet potječe iz zbirke Osječanina Jakoba Franka, nakladnika, novinara i kolekcionara, utemeljitelja i urednika lista Die Drau. Zbirka Frank otkupljena je za Muzej od njegovih nasljednika 1906. godine.